• univ.prof. dr. KATIČIĆ Radoslav: „O sintaksi gradišćanskohrvatskoga jezika“
• univ.prof. dr. NYOMÁRKAY István: „Neka pitanja u vezi s normiranjem gradišćanskohrvatskoga jezika“
• univ.prof. dr. TEŽAK Stjepan: „Morfološki problemi u normiranju gradišćanskohrvatskoga jezika“
• univ.prof. dr. NEWEKLOWSKY Gerhard: sažetak

Sažetak referatov drugoga dana

 

Ovaj znanstveni skup oko pitanja normiranja gradišćanskohrvatskog jezika bio je vrlo zanimljiv, vrlo koristan i unatoč nekim neslaganjima, mislim dosta plodan. Zasada naravno praktičnih rješenja za pojedina pitanja nema. Ali mislim da smo ukazali na neke načelne probleme. Uslušali smo tri vrlo zanimljiva predavanja. Prvo predavanje prof. Katičića o sintaksi gradišćansko-hrvatskog jezika:

Na početku je prof. Katičić rekao jednu vrlo važnu rečenicu „Nije čudo što sintakse nema, što sintakse do sada nije bilo, jer se tu radi o univerzalnim pojavama ljudskoga jezika“. Ne smijemo izgubiti iz vida da je sintaksa indoeuropskih jezika uopće dosta slična, dakle da ovdje ne možemo ni očekivati previše razlika. Prof. Katičić je uzeo odličnu knjigu prof. Hadrovicsa kao uzor za proučavanje. Glavni zaključak jest taj da je sintaksa, koja se kod Hadrovicsa opisuje, naprosto hrvatska, da tu u stvari nema suštinskih razlika. Tu je naravno pitanje šta je norma. Ja se slažem sa Katičićevom definicijom da je od prilike ovako „norma odredjuje ono što se očekuje“. Norma ili uzus ili praksa, je potrebna za medije, medije to očekuju. Norma dakle odredjuje ono što se očekuje ali pojaviti se može više. Prof. Katičić je govorio o nekim pojavama koje opisuje László Hadrovics, na primjer o pitanju člana, o odredjenom ili neodredjenom članu. Hrvatski jezik je jezik bez člana, za razliku od njemačkog i madjarskoga, i to je ostalo, uglavnom. Tu i tamo ima pojava koje podsjećuju na član, ali je hrvatski jezik ostao jezik bez člana. Govorio je prof. Katičić takodjer o primjerima tipa „konac zeti, mjesto najti, meštra igrati, muke vanstati“ itd. To ima kod velikog dijela Hrvata. Ovakvi primjeri postoje i kod Slovenaca, i to već od početka slovenskog književnog jezika. Zatim je prof. Katičić govorio o akuzativu protezanja u prostoru i vremenu „dalek kus zemlje bižati“ ili o akuzativu kao vremenska oznaka, onda o akuzativu cilja, o dvostrukom akuzativu itd. Meni kao naučniku koji se naročito bavi kontaktnom lingvistikom, za mene je jasno da se pojava gradišćanskohrvatskog jezika ne smije promatrati kao izolirana pojava, nego se moraju uzimati u obzir ona dva jezika s kojima je gradišćanskohrvatski jezik stoljećima u kontaktu, a to su njemački i madjarski.

Ja mislim da bi trebalo malo više pažnje posvetiti veznicima. Prof. Katičić je kratko govorio o veznicima i ja to dajem kao nalog Vama, da biste se Vi dalje bavili veznicima. Veznici se u gradišćanskohrvatskom dosta razlikuju od standardnog jezika, i da se to bolje proučuje. Ima dosta primjera doduše kod Hadrovicsa, ali ja mislim da bi trebalo istražiti suvremenu praksu. Isto važi za prijedloge.

Kao drugi referat čuli smo predavanje prof. Istvána Nyomárkaya koji je istražio jezik jedne knjige i to jednog udžbenika povijesti Károlya Huszára na madjarskom jeziku, a taj udžbenik povijesti preveo je jedan cogrštofski farnik, župnik na hrvatski. Nyomárkay usporedjuje madjarski original s hrvatskim prijevodom i kaže da se može izvesti zaključak da je gradišćanskohrvatski jezik bio već dosta standardiziran koncem 60-ih godina prošloga vijeka. On pokušava to dokazati na osnovi nekoliko primjera od kojih su najvažniji adverbi u funkciji prefiksa tipa „nutarzeti, skupaspasti, sebidojti, biti se skroz (sich durchschlagen), vanudriti, vanukrasti se“ itd. A tu opet upozoravam na to da uzor može biti i madjarski i njemački. Onda ukazuje na ustaljene veze i rekcije, kao što su primjeri tipa „kruh jiskati, križ na se zeti, na dobro ubrnuti“ itd. Nyomárkay dokazuje da je hrvatski jezik u Gradišću donekle već bio izgradjen u ono vrijeme indirektnim putem, jer prevodilac, cogrštofski župnik, upotrebljava takve oblike i tamo gdje ih u madjarskom originalu nema. Dakle, to je dokaz da su ovakvi kalkovi već bili ustaljeni u tadašnjem hrvatskom jeziku. On upotrebljava ovakve primjere za plastičnije izražavanje. Korijene treba tražiti u prošlosti, znači još ranije, preuzimani su ovakvi kalkovi već ranije. Ja bih dodao da su neke od njih sigurno Hrvati već donijeli iz stare domovine i da su bar neki od tih kalkova već tada u 16. stoljeću postojali. Jer ako pogledate Habdelićev rječnik, tamo ćete naći dobar dio onih primjera.

Kao treći referat smo slušali referat o morfologiji prof. Težaka. Na početku je gosp. Težak ukazao na veze gradišćanskohrvatskog jezika s ozaljskim govorima – to su njegovi zavičajni govori – na jezik Frankopana i Zrinskoga. Kaže da su prilike bile drukčije, da je onaj jezik mogao ostati i danas standard Hrvata. Ja sam malo ranije u diskusiji rekao da se morfologija malo razlikuje u pisanom jeziku ali se dosta razlikuje u govorenom jeziku. Morfologija je povezana s fonetikom. Ja bih podupro onu tvrdnju, dao sam primjere malo ranije. Slojevi o kojima se radi jesu čakavski, kajkavski prije 16. stoljeća. Moramo računati s time da je kajkavski utjecao na čakavski već u staroj domovini i ja bih rekao da je kajkavski nekada bio u neposrednom dodiru, susjedstvu Gradišćanskih Hrvata. Onda je postojala veza s Prekomurjem, ukazao je prof. Težak na riječ „oblok“, medjutim „oblok“ ima i kod Habdelića, a „oblok“ je madjarska riječ, dakle ta riječ je mogla biti kasnije preuzeta; onda i na štokavski sloj.

Onda nabrojio je prof. Težak neke probleme u vezi s pojedinim padežima, recimo genitiv množine „-ov“ ili ne, ili bez nastavka. Naravno bilo je govora o nastavcima dativa, instrumentala i lokativa množine. U lokativu množine je današnja praksa, ovo ja dodajem, da se izostavlja nekadašnji „-h“, dakle pišemo „o konji“ a ne „o konjih“, „o žena“ a ne „o ženah“. Medjutim ovdje postoji jedna nedosljednost u praksi koja mi se ne svidja, naime piše se „-h“ u nastavku u genitivu množine pridjeva „lipih“ ali s druge strane se piše bez „-h“ „pri žena“ mjesto „pri ženah“. O pojedinostima ovdje ne treba govoriti. Ja bih istaknuo samo dva načela, s kojima se slažem. To je načelo: približiti se književnom jeziku s jedne strane a s druge strane približiti se govorima, uvijek uz ogradu koliko je to moguće, pri čemu treba imati u vidu efikasnost.

univ. prof. dr. NEWEKLOWSKY Gerhard