Kristijan Sivac, 04.01.2006.
Hrvatska fara Cundrava se je morala 1785. ljeta lučiti od jurske biskupije i je priključena bečanske nadbiskupije. Tim je nastao hrvatski jezik u liturgiji nepoželjan. Cundravski farnik Mate Varašić (njegova grobna ploča iz 1810. ljeta postoji još u njegovom rodnom selu Trajštof) je hinjio i rekao da ne vlada dobro nimškim jezikom. 1798. ljeta ga je kaplja i zato su mu poslali pomoćnika, nimškoga kapelana. On čas su se Cundravci počeli boriti za hrvatski jezik u crikvi. Farnik Varašić, razočaran zbog germanizacije kroz bečansku nadbiskupiju, povukao se je u adventu 1807. ljeta u svoje rodno selo.
U to vrime „asimilacije“ rodio se je 28.1.1804. ljeta Mathias Kuso kao sin Franje Kuso i Magdalene, rodj. Dubković u hiži broj 15. Pokidob je ditinstvo Mathiasa Kuso bilo teško, nastao je senzibilan za muku i smrt. Slijedu neki primjeri iz farske kronike Cundrave:
1807. 22 dica su umrla na kozica (Blattern)
1809. francuski vojaki su bili do sredine novembra 1809. u selu
– stari otac, bivši seoski sudac Gregor Dubković, umro
1810. već od 80 ljudi je umrlo na „Nervenfieber“
– prvi učitelj maloga Mathiasa umro u 25. ljetu
1812. tuča zničila je zemaljsku litinju
1813. poplave Lajte zničile su opet cijelu litinju
– 5 ljetna divičica pogorila je
1814. umrlo je 18 ljudi na „Ruhr“-prolivu
– 40 ljetni Cundravac je umoren u lozi
– 17 ljetni Cundravac unesrićio je sa svojimi koli
U ljetu 1808. je došao je prvi nimški farnik Georg/Jure Wurzinger u Cundravu. Skrbio se je peldodavno i srčeno za nemoćne i umirajuće, osebito kad je 1831./1832. harala takozvana „cholera orientalis“. Zato je on bio kod stanovničtva jako obljubljen, dokle su njegovi nimški nasljedniki svenek imali poteškoće (vidi GK 2005.) Ministrant Mathias Kuso je pratio farnika Wurzingera sa zvončići i laternami k nemoćnim. Vjerniki su ončas klječali na cesta, kad je duhovnik nosio Oltarski sakramenat kroz selo.
Tako je Wurzinger nastao pretkip svojega školara i je imao upliv na karitativnu službu kašnjega dušobrižnika Kusa. Vjerojatno je Kuso i poznao hrvatsku knjigu svojega domoroca servita, patra Eberharda Marija Kragela Csetvero-versziniduhovnipersztan, ku je napisao 1763. ljeta u Lovreti.
Po posvećenju za duhovnika 1829. ljeta je nastao administrator susjedske fare Cimof, kade su se vjerniki isto kot u Cundravi borili za opstanak hrvatskoga jezika u crikvi. Med drugimi je krstio Mathias Kuso i Pavla Žulića, ki je kašnje nastao profesor kemije u Zagrebu. Njegov otac Franjo Žulić, rodjeni Cundravac, je on čas kot prisežnik Cimofa pobirao potpise, da ostane Kuso u selu. Ipak je Kuso 1832. ljeta premješćen u Hoflein, blizu Brucke na Lajti. Pokidob da je Kuso vladao hrvatskim, ugarskim i nimškim jezikom, dostao je 1843. ljeta mjesto dušobrižnika u općoj bolnici (AKH) u Beču. Po peldi svojega pretkipa farnika Wurzigera nije Kuso dilio samo sakramente betežnikom, nego se je i trudio njim dati človičju teplinu. U velikoj bolnici mu nije bilo moguće se obratiti na taj način svim betežnikom. Zato je osnovao karitativno društvo, ko je imenovao po Jožefu od Arimateje. Ovim činom je postao pionirom hospica (Sterbebegleitung).
Kot dušobrižnik opće bolnice je krstio i najdenu dicu, ku su ostavili u susjedskom sirotišću. Kuso je našao obitelje u Cundravi, ke su bile pripravne primiti ovu dicu. Skoro sigurno je, da temelji njegovo socijalno držanje prema sirotinjam na toj činjenici, da su njegovi roditelji adoptirali sirotinju Julijanu Greger iz Cundrave. Ona je umrla 1840. ljeta u starosti od 13 ljet na farofu u Hoflein kod Brucke. Kot i druga adoptirana dica je i Julijana dostala u starosti od 10 ljet obitljesko ime svojih odgojiteljev. U matični knjiga Cundrave se vidi, da su mnoga najdena dica umrla još u ditinstvu; 1849. ljeta bilo ih je 46. Polag farske kronike su iz većega bila najdena dica parstiri, dokle su vlasca dica preuzela seljački stan. Pokidob su najdena dica iz Beča u Cundravi bila po hrvatsku odgojena, su i u borbi za opstanak hrvatskoga jezika u crikvi Hrvate glasno podupirala pri molitvi i jački. Tim su htili nadvikati/nadglasiti Nimce. Učitelji susjedskih nimških sel su se tužili u školski kronika zbog čemernoga upliva hrvatskih pastirićev na njihove nimške školare. Dica su naime skupa došla otpodne po školi na sinokoša pri pašnji blaga (Lajtaprodrštof 1879. ljeta, Nimški Prodrštof 1884. ljeta i Cebrštof/Seibersdorf 1888. ljeta).
Kuso je umro 12.8.1861. ljeta u Weigelsdorfu, kade je živila njegova najmladja sestra Ana Schücker.
Polag matičnih knjig fare Weigelsdorf je Kusa pokopao željezanski prepošt Mihovil Pichler, rodjeni Hrvati iz Vulkaprodrštofa. To je znak dobrih vezov Kusa s hrvatskim klerom jurske biskupije. Grobni natpis glasi:
Hier ruhet † der hochwürdige Herr Mathias Kuso,
Director und Bibliothekar des k.k. allgemeinen Krankenhauses in Wien
Stifter und Vorstand des St Josef von Arimathäa-Vereins,…
Grobne kamene farnikov Weigelsdorfa su odstranili iz cimitora, Kusov kamen ali stoji danas još i nas opomenjiva na kriposti/vrline pokojnoga. Istovrimeno opominja nas žive na potriboću ljubavi prema bližnjemu.
