Prof.dr.sc. Alojz Jembrih. Proširena verzija pročitanoga referata na X. hrvatski dani u Koljnofu 07.07.2012.
U povijesti školstava Hrvata u zapadnoj Ugarskoj, kao što je to već poznato, svoje dično mjesto imaju mnogi učitelji, kantori i svećenici. Njihova su imena u toj pvijesti zapisana zlatnim slovima koja nikada ne tamne, zato ih se i danas prisjećamo i na ovim X. Hrvatskim danima u Šopronu (2012.), a posebno se sjećamo djela i lika File (Filipa) Sedenića (1862. – 1920.)1 , gospodina školnika (učitelja), autora prve povijesti književnosti Hrvata u zap. Ugarskoj koja je tiskana pred sto godina (1912.) kao i njegove Jačke2. Upravo ta stota obljetnica tih dviju knjiga razlogom je našega susreta na ovome znanstvenom skupu: Znameniti i zaslužni kanatori-školniki gradišćanskih Hrvata, jer s pravom je svojedobno zapisao Franjo Ksaver Kuhač (1834. – 1911.): „Svaki narod treba da pamti svoje zaslužne sinove i poslije njihove smrti“.3 Toga je bio svijestan i File Sedenić kad je u svojoj povijesti književnosti zapisao (1912.): „Nut ova knjiga kaže vse ono, ča (je) jur čisto pozabljeno bilo; kaže vse one pisce ki su ur zdavno i zdavno na prah se razpali; one – dragi rod moj – ki su od ljubavi, perom va ruki, svojemu rodu (ljudstvu) na pomoć i hasan šetovali. One, ki su naša dika! Znatiželjno srce, od ljubavi k svojim nigdašnjim piscom, ne moguće mirovat, dokljek nje, kot roda negdašnje batritelje, nij na svitlo doneslo. I ne neg neizgovorna škoda, nego i jako grišno bi bilo, nje va magli ostavit, i vekovečnoj pozabljenosti na prik dat.“ Upravo toga autora navedenih riječi, organizatori X. Hrvatskih dana u Koljnofu ne žele „na prik dat, niti va magli i vekovečnoj pozabljenosti ostavit“, već ga iznova uskrisiti, približiti ga današnjici.
Kad je pak po drugi put konstituirano (8. kolovoza 1929.) Dosad je mnogo pisano o školstvu među Hrvatima nakon razgraničenja Mađarske i Austrije 1919. odnosno nakon plebiscita 1921.4 Iz tih se napisa može saznati kavu su ulogu imali učitelji i svećenici u očuvanju materinskoga hrvatskoga jezika u tzv. konfesionalnim školama. „Konfesionalne škole tako nisu bile samo pribježište za kršćanski odgoj mladeži, nego i bedem za održavanje vlastitog materinjeg jezika.“5 Da su se svećenici skrbili za izobrazbu svojih župljana – mladeži, svjedoći zapis u pismu koje je Mate Horvat, župnik u Pajngrtu 27. lipnja 1900. pisao Janku Barlèu u Zagreb: „Raztužen, da nimamo tako lipo pišenih knjig za naše hrvatske škole, kod susedi naši Nimci i Ugri, sam sklopil pogodbu z jednim gyurskim knjigarom i kot morem i znam napisat ću tako male knjižice za našu malu školsku mladinu; delam na zemljopisu“.6
Kad je pak po drugi put konstituirano (8. kolovoza 1929.) Hrvatsko kulturno društvo u Vulkaprodrštofu7 „za predsjenika izabran je Ivan Dobrović8, direktor škole u Mjenovu. Pridružena su mu tri potpredsjednika: za ‘okrug Željezno’ Alois Marhold9, učitelj u Pajngrtu (Baumgarten), ‘okrug Pulja’ Antun Grubić, župnik u Filežu10, a za ‘okrug Borta’ Ignaz Horvath, župnik u Novoj Gori (Neuberg). Ostali članovi uprave, dvadesetak osoba, bili su opet gotovo beziznimno svećenici i učitelji.“11 Svi su oni puni entuzijazma radili za doborbit svoga naroda. Godinu dana prije utemeljenja Hrvatskoga kulturnoga društva, poznati nestor učiteljstva u Gradišću Martin Borenić (1850. – 1939.)12, također, piše Janku Barlèu u Zagreb (28. kolovoza 1928.) iz Pajngrta: „Kad sam simo došal, nismo imali drugi školskih knjig, neg ilirsku početnicu i štanku. God. 1873. smo va skupšćini nikoliko duhovni i učitelji dokonjali, za naše škole potribne knjige napravit. Ja sam prik zel početnicu i štanku – prva je doživila 11. izdanje, a druga 6., – g. Naković prirodo i zamljopis i niki drugi povest i fiziku. Ovako smo došli do naših jako potribnih školskih knjig.“13 Ako znamo koje je sve zadaće spomenuto Društvo imalo ispuniti, odnosno na kojem je sve polju ono radilo, onda se njihova uloga u tome pogledu treba respektirati i ocijeniti najvišom ocjenom. Društvo je sebi za cilj postavilo ove zadaće: – zastupanje hrvatskih narodnih interesa na temelju međunarodnih ugovora i sporazuma koje je sklopila Republika Austrija; – ostvarenje prava da se hrvatski jezik upotrebljava u govoru i pismu kod suda, oblasti i ureda na području gdje su naseljeni gradišćanski Hrvati; – da osigura i proširi nastavu na hrvatskom jeziku u osnovnim, glavnim i srednjim školama za hrvatske učenike; – da osigura službu Božju na hrvatskom jeziku u hrvatskim i miješanim župama; – unapređenje narodne kulture; – osnivanje i podupiranje glazbenih, plesnih i kazališnih grupa; – izdavanje i raspačavanje književnih djela, knjiga i časopisa; – uređenje i izdržavanje knjižnica i kulturnih domova; – kontakt s kulturnim organizacijama hrvatske domovine.14 U navedenome spektru zadaća Društvo je polučilo vidljivih rezultata, najprije pod vodstvom Ivana Dobrovića, a onda od 1932. pod vodstvom Ignaca Horvata15, dakako, uvijek uz osobnu zauzetost pojedinih učitelja i svećenika.
1 Ovdje treba nekoliko riječi reći o načinu pisanja njegova prezimena. U dasadšnjoj se litarturi kod Gradišćanaca ustalio oblik Sedenik, u neki autori u Hrvatskoj pišu Sedenić. Ako pogledamo njegov potpis na kraju predgovora knjige iz 1912. Naši pišci i književnost, on je svoje je prezima napisao kao Szedenich, isto tako i u naslovu knjige. Radi se dakle o digrafu – dvojnom znaku za jedan glas ch koji se u hrvatskome suvremenom jeziku danas transkribira kao č (za kajkavske starije tekstove), i ć (kod nekih starijih čakavskih i štokavskih tekstova). Dakle, u hrvatskome suvremenom jeziku je ispravno danas Sedenič odnosno Sedenić. Pitanje je kako je tko od onih govornika koji nisu u svojem grafijskom sustavi imalu ch za č (Nijemci i Mađari), oni su mogli prezime izgovoriti kao Szedenik, jer su ch čitali kao k, a možda je tkogod čitao i kao Szedenih, jer ch je na kraju riječi u njemačkome izgovoru h. U naslovu knjige: Serce Jezuševo… Svete ceremonie…(1902.) piše File Szedenik. Dakle i sam autor je svoje prezime pisao na dva načina, ili je to učinio slovotiskar u tiskari? Ovdje mi se nameće jedno obrazloženje koje je na latinskome jeziku predočeno u školskom učbeniku tiskanom 1745. u Zagrebu u kojemu se govori upravo o glasovnoj vrijednosti znaka (digrafa) ch. „ Zovi, molim te, rođenoga Nijemca, Latina, Talijana ili Kranjca koji o načinu pisanja ch dosad nije ništa čuo, i daj mu neka pročita ove riječi: chacha, cherv, chichek, chuk itd., što misliš kako će ih izgovoriti? Na onaj način na koji ti misliš sigurno ne; Talijan ili Latin će pročitati: kaka, kikek, kerv, kuk, Nijemac: haha, herv, hihek, huk; dakle neće čitati: čača, červ, čiček, čuk, jer oni slova ch po svojoj prirodi niti će, niti mogu drukčije izgovoriti.“ Cit. Alojz Jembrih, Na izvorima hrvatske kajkavske klnjiževne riječi, Čakovec, 1997/8., str. 207. No, bez obzira na sve to, danas se može pisati i Sedenić i Sedenik. Mislim da je za hrvatski jezik u Hrvatskoj prihvatljiviji oblik Sedenić, jer takvo prezime i danas u Republici Hrvatskoj postoji u obliku Sedinić, stoga i ja pišem File Sedenić.
2 Spomenuta je povijest književnosti tiskana pod naslovom: Naši pišci i književnost, s jednim osebujnim motom: Ovo hrabreno, razumno ljudstvo je ur čuda znamenitih muži dalo, svojoj ugarskoj domovini. Pri tome Sedenić misli na Hrvate koji su živjeli i tada žive u Ugarskoj. Za Sedenićevu je knjigu Nikola Benčić naveo: „Akoprem ona ima čuda zabludov i krivih podatkov, se ne more umanjivati vridnost toga prvoga pregleda naše književnosti“. Benčićev pogovor u drugom izdanju Sedenićevih Jačak (2003., 124). Jačke su po drugi put tiskane kao 88. knjiga Hrvatskoga štamparskoga društva, Željezno 2003. File Sedenić je sam za svoju knjigu zapisao: „Ovoga dela manjkanja, va prvom redu ja sam najbolje spoznavam i ravno zato ja ni jednu hvalu niti smetnju ćutno (érzékenyen) prijet neću“. (Sedenić, Naši …, 1912., str. 160-161). Ovdje je važno upozoriti na još jednu zanimljivost u vezi s naslovom spomenute njegove knjige. Naime prve dvije riječi naslova glase: Naši pišci… Izgleda da je netko od njegovih prijatelja, suradnika, ja bih rekao netko možda od hrvatskih prijatelja, upozorio na oblik imenice u množini pišci. Taj je oblik kod čitatelja u Hrvatskoj (tada 1912.), pogotovo štokavaca, značio sasvim nešto drugo ( u urološkome smislu značenja; bez ustručavanja, reći ću da su oni u tome obliku vidjeli glagol pišati; no Gradišćanci, ko i kajkavci rabe glagol scati, ščim, a negdje i cucati). Dakle, Sedenić je vjerojatno, prema nečijoj sugestiji, dao otisnuti tekst ispravka na listu koji se je zalijepio kod uveza prije naslova. Tekst glasi: „Tiskarna pogrješka se je počinjila va naslovu ove knjige. Stoper onda se je ova pregriška upamet zela, ka se već ni mogla popraviti. Pravi naslov ove knjige je ovo: Naši pisci i naša književnost“. Očekivali bismo potpis autora knjige, ali on je izostao. Zastupam i tvrdim da Sedenić taj ispravak nije učinio svojevoljno. Da jest, onda bi morao reći da se i oblici iste imenice, unutar teksta, u knjizi trebaju tako ispraviti i čitati. No, u knjizi i dalje nalazimo oblike: pišci, pišce, pišcih, pišcov, pišca; navest ću samo stranice na kojima se takvi oblici nalaze: str. 4, 5, 7, 11, 13, 15, 16, 70, 74-75, 78, 79, 80 itd. Dakle, Sedenić je spomenuti oblik pisao jer je on bio u sustavu njegova jezika, on kaže da su „ pišene molitvene knjige“, oni koji pišu za njega su pišci. Kod citiranja naslova njegove knjige, danas se ustaljilo pisanje Naši pisci…
3 Vidi: Vienac, br. 17 (1901.), Zagreb, str. 335.
4 Vidi: Gerald Schlag, Gradišćanski Hrvati od 1918. do 1945. godine. U: Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata, Zagreb 1995., str. 155-198, odnosno 162. Vidi još: Felix Tobler-Johann Seedoch-Nikolaus Bencsics, Die Geschichte des Schulwesens der burgenländischen Kroaten. U: Die burgenländischen Kroaten im Wandel der Zeit, priredio Stefan Geosits, Edition Tusch Wien 1986., str. 144-166. Sažeti pregled novije povijesti gradišćanskih Hrvata napisao je Mirko Valentić u: Gradišćanski Hrvati, izd. Čakavski sabor, Zagreb 1973., str.15-39. Okolnosti oko razgraničenja Mađarske i Austrije 1919., 1921. vidi u radovima: Walter Goldinger, Die Burgenladfrage als internationales Problem. U: Burgenländische Heimatblätter, 23., 3, Eisenstadt 1961., str. 99-107: Hans Steinacher, Zur Frage der Ödenburger Volksabstimmung (1921). U: Burgenländische Heimatblätter, 23, 4, Eisenstadt 1961, str. 195-202; Walter Dujmovits, Die Haltung der westungarischen Bovölkerung zur Frage des Ansclusses des Buregenlandes an Österreich. U: Burgenländische Heimatblätter, 27, 1-2, Eistestadt 1965., str. 57-69; Gerald Schlag, Zur Burgenladfrage von Saint-Germain bis Venedig. U: Burgenländische Heimatblätter, 32, 3, Eisenstadt 1970, str. 97-125; Karl R. Stadler, Das Werden des Burgenlandes – ein Teil der österreichischen und europäischen Nachkriegsgeschichte. U: Burgenländische Heimatblätter, 33, 1, Eisenstadt 1971, str. 1-17; Ladislaus Fogarssy, Beiträge zum Venediger Protokoll aufgrund ungarischer Quellen. U: Burgenländische Heimatblätter, 40, Eisestadt 1978, str. 145-157.
5 Isto., str. 175.
6 Vidi: Alojz Jembrih, Ein Beitrag zur Kenntnis der kulturellen Beziehungen (…) mit dem Mutterland zu Beginn des 20. Jahrunderts. U: Burgeländische Heimatblätter, Jhrg. 48, Heft Nr. 2, Eisenstadt 1986., str. 64-65.
7 „8. augusta 1929. ljeta utemeljili su naši rodoljubi našu najveću i najzmožniju narodnu organizaciju, naše HKD – Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću. Od toga dana ča do danas je HKD glavni nosilac naše borbe za očuvanje našega jezika i naše kulture u Gradišću“ pisao je Martin Meršić, ml. u Gradišće Kalendaru (1979., str. 30 do 38 pod naslovom: „50 ljet HKD – 50 ljet ba djelu za narod“.
8 Ivan Dobrović (1882. – 1967.), o njemu vidi: Meršić, ml., nav. dj., 1972., str. 47-48. O
9 Slavko Marhold (1898. – 1959.), o njemu vidi: Meršić, ml., nav. dj., 1972., str. 78-79.
10 Anton Grubić (1874. – 1929.), o njemu vidi: Meršić, ml., nav. dj., 1972., str. 56-57.
11 Isto, str. 179; Vidi još: 40 ljet Hrvatsko kulturno društvo 1929 – 1969, jubilarni spis, Željezno 1969., str. 6-70.
12 Martin Borenić je bio učitelj u Pajngrtu (Baumgarten) od svibnja 1871. do kraja 1916., uz učiteljsku službu obavljao je i službu orguljaša u crkvi. Isto je to obavljao i Mihael Naković u Koljnofu koji je bio učitelj Boreniću.
13 Jembrih, nav. dj., 1986., 77-78. Borenićeva je Početnica tiskana 1874. Mihael Naković je priredio: Prva štanka (1874.), Druga štanka (1897.), Nova mjera i vaga (bez. mj. i godine tiskanja), Prirodopis za hervatske škole (1880.), Zemljopis s osobitim obzirom za zemlje Ugarske korune (1880.), Podučavanje u jezikoslovlju (1877.) Ugarska slovnica za hrvatske škole (1893.).
14 Isto, str. 180.
15 O njemu vidi: Robert Hajszan, Ignac Horvat, Pinkovac 1979.; Stjepan Krpan, Ignac Horvat i Martin Meršić st. i veza sa starom domovinom. U: Radovi Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“, br. 6, Zagreb 1997., str. 109-116.
O školstvu kod Hrvata zapadne Ugarske (1914.)
Ovdje predočeni tekst o školstvu kod Hrvata u zapadnoj Ugarskoj, dio je opširnoga prikaza o spomenutim Hrvatima, koji je objelodanjen u Prilogu časopisa Luč, Đački vjesnik, br. 7. i 8., Zagreb, 20. siječnja 1914., str. 82-83, 91-93, 102-106, 115-118.1 Tekst je vrlo zanimljiv jer se iz njega razabiru prilike koje su pratile školstvo u doba Mihaela Nakovića, Gašpara Glavanića,2 Martina Borenića, Fila Sedenića i dr., a namijenjen je bio hrvatskome čitatelju. Spomenuti tekst (u tri nastavka) u Đačkom vijesniku potpisao je „Hrvat iz zap. Ugarske“ (str. 83), „Zapadni ugarski Hrvat“ (str. 106), „Hrvat iz zapadne Ugarske (str. 118), dakle bez imena i prezimena. Tko se krije u spomenume potpisu? Svakako jedan Hrvat koji je dobro poznavao ono o čemu je u tekstu pisao, a pisao je na temelju provjerenih podataka i svoga osobnog iskustva.3 Njegov je tekst vrlo zanimljiv i današnjemu čitatelju, zapravo svakom onomu koji želi saznati o školstvu kod Hrvata u zap. Ugarskoj u 19. i početkom 20. stoljeća. Autor u svom 6. odjeljku (ima ih sedam),4 odmah na početku kaže da „nam valja razlikovati Hrvate u željeznoj županiji, te u šopronskoj i mošonskoj. Hrvati u željeznoj županiji stanuju po manjim selištima tako te više sela pripada jednoj općini, a prema tome i djeca odavle polaze i teže i u manjem broju pučku školu. Zato im je izobrazba niža, što se opaža i u njihovoj književnosti. Željezna županija gotovo još nije dala čovjeka, koji bi što pisao u hrvatskom jeziku. A škole su kod svih Hrvata većinom općinske. U ovim školama na zahtjev općinara može biti nastavni jezik hrvatski. Dakako da to Hrvati nijesu nigdje zahtijevali pa je svagdje nastavni jezik madžarski. Ipak bi se moralo po 2 sata na tjedan poučavati materinski jezik. No i to se slabo vrši. Stariji učitelji, koji su išli u školu u vrijeme apsolutizma i sve do 70-tih godina (19. st., A. J.), ipak su učili u školi hrvatski, dok su mlađi veliki madžarofili i ne uče gotovo ništa u hrvatskom jeziku. Sve do godine 1900. je u nekim općinama bio u školi hrvatski nastavni jezik. Uz hrvatski učilo se njemački i madžarski. Aponijevim je zakonom bilo to sve uništeno.5 (…) Zaista žalosno vam je gledati djecu, kad dođu u školu, a učitelj ih odmah madžarski pozdravi. Od prvog bi se dana po zakonu moralo madžarski govoriti, a materinsku riječ niti spomenuti. To se i događa u školama, gdje učitelji ne znaju jezika, koji govore djeca. Ipak uza sve nastojanje madžarskih učitelja malo ima djece, koja uče jedva ono, što je najnužnije za konverzaciju. Uopće te škole nemaju svrhe ili je barem ne postizavaju. Ove su škole u najboljem smislu tečajevi za madžarski jezik. Djeca ne nauče ni madžarskog niti materinskog jezika. Ja sam također polazio u madžarsku pučku školu i bio sam najbolji đak, ali polovicu onoga nijesam razumio, što smo učili. Sjećam se, kako nam je učiteljica tumačila, koja nije bila vješta hrvatskom jeziku parni stroj i slične stvari. Mi ne samo da nijesmo razumijeli djelovanje, nego ni o čem se radi, premda je bila to izvrsna učiteljica. Ali kako će nam madžarski rastumačiti, kada se jedva razumije hrvatski. Druge predmete razumiju donekle najbolji đaci, no ostali samo bulje. Nama Hrvatima ipak donekle ide, ali Nijemcima nikako. Za njih je ovakva škola još pogubnija, jer oni ne mogu da nauče madžarski. Dosada su pisali goticom, pa i u korespondenciji. Ali kako se sada uči njemački u školi, ne mogu da pišu njemački; jer madžarskim pravopisom pisati njemački, to je nešto groznoga. Tako sam bio pri objedu kod nekog župnika, gdje je bilo više svećenika i učitelja i posvećeni biskup Kutrovac.6 Jedan učitelj pokaže pismo, koje je pisao neki njemački dječak svojim roditeljima. Svi smo kušali pročitati, ali nikako nije išlo. Tako roditelji, ako će što pravo doznati od sina moraju ga ići pitati usprkos toga, što su oni i on išli šest godina u pučku školu. Ipak Madžari silno podupiru pučke škole među narodnostima koje su njima pogibeljnije, dok pravi Madžari u mnogim krajevima nemaju nikakve škole. Zato kod mene nema već 50 godina analfabeta. Imade stalno povjerenstvo, koje ispituje, koji učitelj imade najviše uspjeha u učenju madžarskog jezika i takovi dobiju sjajne nagrade. Učitelji su dobro plaćeni. Ovako je u općinskim školama a u državnim je školama još gore. Dok se u općinskim školama može vjeronauk predavati lih u materinskom jeziku, to se u državnim mora u madžarskom. Tamo se ne smije ni čuti materinski jezik. Zato se vodi velika borba za općinske škole dok država nastoji sve podržaviti, da budu mogli lakše izbaciti vjeronauk iz škole madžarski framazuni7 i lakše odnarođivati djecu. No imade sela, koja ne mogu dobiti učitelja hrvatskog jezika. Zato je velika jagma za njima. Imam druga učitelja. Čim je svršio školu, dobio je mjesto ravnajućeg učitelja u jednom selu željezne županije. No kako je došao novi zakon, da učitelji moraju čitavu godinu u vojništvu odslužiti, a ne kao prije po dva mjeseca i to za praznika, to su oni opet ostali bez hrvatskog učitelja, kojega su teškom mukom dobili. Da im ne izmakne, obećali su mu, da će mu kroz čitavo vojništvo davati polovicu učiteljske plaće, ako dođe k njima natrag. I dosita sve se tako dogodilo.
U ovoj je županiji, koja spada pod somboteljsku biskupiju, velika nestašica i na hrvatskom svećenstvu. Tako je neki Hrvat iz ove županije upravo zaklinjao u ‘Našim novinama’8 da se pobrinu ljudi, da dobiju hrvatskih svećenika, jer ne mogu čuti riječi Božje u svojem jeziku već dugo vremena. već oko godine 1840. je bilo premalo hrvatskih svećenika. To već spominje Kurelac (1811. – 1874.) u svojim ‘Jačkama’.9 Drugačije je u šopronskoj i u mošonjskoj županiji. Ondje je dovoljno učitelja koji redovito svrše u katoličkoj preparandiji u Đuru, te su dobri katolici i dosta sposobni. Stariji su učitelji dosta dobri Hrvati ili barem indiferentni, dok su mladi zagrijani Madžari i to Košutovci u srcu.10 U novije doba propagiraju framasoni svoju ideju među učiteljima, te ima i dosta učitelja framazuna osobito u somboteljskoj loži. Framazuni imadu u programu, da ukinu konfesionalne škole te ih podržave. A državne su škole očito grob za narodnosti. Mlađe je svećenstvo u đurskoj biskupiji i to dosta agilno i dobro, ali većinom posve indiferentno za hrvatstvo, ako i nije tako madžarofilsko kao učitelji, nego je tolerantnije. Inače osjećanje je posve madžarsko i nije čudo, jer pučka škola je madžarska onda gimnazija i akademija i to mora čovjeka odnaroditi. Ima među starijim i dobrih, izrazitih Hrvata. (…) Danas su prilike mnogo gore. Kad iziđu iz sjemeništa kao kapelani obično zaborave hrvatski jezik.11 Dolaze doduše na praznike kući, gdje se samo hrvatski govori, ali oni su obično sa župnikom i s drugim đacima u društvu, a tu se govori samo madžarski. Pripovijedao mi je jedan svećenik, da se morao gotovo iz temelja učiti hrvatski, kad je došao iz škole. Kod sastavljanja propovijedi služe se obično stariji s Filipovićevim njemačko-hrvatskim riječnikom,12 a mlađi s madžarsko-hrvatskim, da izraze svoje mišljenje u hrvatskom jeziku.13 Jezik ugarskih Hrvata je jako siromašan riječima, te se moraju služiti snašim književnim jezikom u pomanjkanju njihovih riječi. Hrvati davaju najveći postotak svećenstva prama broju žiteljstva. Zato hrvatske svećenike namještaju i među Madžare a još običnije među Nijemce. Mnogo Hrvata ide u red benediktinski, koji ima svoje sjedište u sv. Martinu kod Đura. Ovih zadnjih godina je bilo oko 12 Hrvata u školi toga reda. Ovi obično svrše filozofiju te su namješteni po konfesionalnim srednjim školama kao profesori iz kojegagod predmeta. Hrvati su obično najbolji đaci i u srednjim školama i u teologiji. Hrvati polaze srednje škole u Šopronu, Željeznom gradu (Kismárton), Kisegu, a najviše u Đuru.“
Iz ovoga se citiranoga, opširnoga teksta doista može razabrati sva složenost školstva kod Hrvata u zapadnoj Ugarskoj prije i poslije 1914. Dakle razdoblju u kojemu su se školovali mnogi znameniti svećenici i učitelji, koje u svojoj Povijesti književnosti (1912.) spominje File Sedenić (1912.). Isto je tako zanimljiv 7. podnaslov Njihova književnost o kojoj piše „Hrvat iz zapadne Ugarske“ u Đačkom vijesniku (1914.), pa ga valja, uglavnom, u cjelini još jednom pročitati.
„Ugarski Hrvati ne razumiju nikako našeg književnog jezika. Ni svećenici, a narod pogotovo ne razumije našeg književnog jezika. Zato zapadni ugarski Hrvati jako slabo čitaju. U drugom jeziku ne razumiju dobro, a u svojem nemaju (?, valjda knjiga, A. J.). Čitava se današnja njihova literatura sastoji u dva kolendara, jednim novinama, u molitvenicima i prigodnim brošurama. Kolendara su dva i to sv. Antuna, koji izlazi pod ovim imenom već 12 godina (a prije je izlazio pod imenom ‘Kršćanska obitelj’). Nakladnik je ovog kolendara tiskara Rónai Jenë u Kisegu, a urednici su dvojica učitelja i to Borenich Martin14 u Sopronkertesu i Kuzmich Jandre15 u Büdöskut. Izlazi u 4000 primjeraka, te se sav rasproda. (Stoji 50 filira). Kako nema originalnih pisaca, to obično prevode s njemačkog ili madžarskog. Najviše privuku narod smješice i šaljive pjesme, koje slaže Borenich. Osim šaljivih ima još nabožnih pjesama. Gotovo jednu četvrtinu kolendara obuhvataju reklame, jer kažu, da se ne bi kolendar drugačije isplatio. Proza je osim nešto poučne, većinom zabavna.
Drugi je kolendar ‘Sv. Familija’, koji izlazi već 10 godina. Izdaju ga svećenici pristaše pučke stranke i štampa se u diecezanskoj tiskari u Đuru.16 Ovaj jest kolendar veći prostorom i literarno vrijedniji, jer ima više suradnika, te može birati građu. Dosada ga je uređivao Miloradić (Meršić), svećenik iz hrvatske Kemlje u mošonjskoj županiji. Ovo je najbolji pjesnik ugarskih Hrvata.17 Urednik je inače vrlo izobražen svećenik i filozof, te je znao birati građu za kolendar. Najviše vrijede njegove pjesme, kojih imade u svakom kolendaru po jedan ciklus. Pod njegovim je urednikovanjem kolendar mnogo vrijedio. Proza je većinom poučna. Kako je sada prilično ostario, prepustio je uredništvo jednom malđem svećeniku. Kolendar stoji 60 filira i naručuje se kod uredništva ‘Naših Novina’ u Đuru.
Već nekoliko godina izlazi u Đuru hrvatski tjednik pod imenom ‘Naše Novine’, što ga izdaje ugarska pučka stranka. Svrha je novinama, da Hrvate pritegne uz ovu katoličku stranku. Novine su dosta slabo uređivane. Urednici se tuže, da nemaju dovoljno suradnika, što stoji. To će bit prvi razlog, a drugi što previše trpaju nabožnih stvari, što ne spada u novine nego u glasnik. Narodnosnim se pitanjem ne bavi. Hrvatima toliko koristi, da ljudi ipak bar nauče ili bolje ne zaborave hrvatski čitati i da barem imadu kakvu zabavu. Narod pak rado čita ove novine, jer drugo pod nebom nemaju ništa. Tko bi htio pomoći kolendarima i novinama, neka ih naručuje i neka piše članke ili barem prevede što, te tamo pošalje. Ovako bi mogli kolendari mnogo više vrijediti. Dakako da se ne smije hrvatstvo jako isticati, jer…
Osim toga imademo prilično veliku nabožnu literaturu. S molitvenicima smo relativno jako bogati. Zašto smo baš u ovoj vrsti književnosti tako bogati, razlog je u tom, što se još jedino u crkvi možemo služiti svojim hrvatskim jezikom. I u tom su Madžari kod nas dosada dosta tolerantni. Nađe se ipak svećenika, koji i u crkvi vode madžarizaciju. Tako je u nekom selu počeo jedan mladi svećenik na ponuku grofa madžarski propovijedati i molitve obavljati. No ti su rijetki, osim gdje se uslijed pomanjkanja hrvatskog svećenstva Hrvatima propovijeda madžarski ili njemački. Najviše molitvenika je izdao učitelj Naković,18 a iza toga redovnik Čuković,19 čiji se molitvenici odlikuju osobito lijepim hrvatskim jezikom. Imadu Hrvati još iz doba, kad je bio hrvatski nastvani jezik u školi, hrvatske školske knjige. No otkako se u školi samo madžarski uči, ostao je jedino katekizam i biblija u porabi. Prije nekoliko godina izdao je učitelj Borenich i Nakovich hrvatski jačkar i to crkvenih pjesama s pratnjom uz orgulje. Knjiga je veoma velika i stoji 6 K.(runa). Naručuje se kod Borenicha. Višeputa osvane po koja hrvatska brošura, koja se bavi socijalnim pitanjem. Knjige se rasprodaju najviše tako, da ih svećenici rasture u narod. Tko izda kakovu knjigu ne smije nikad računati na dobitak. U novije doba uredništvo ‘Naših Novina’ nastoji centralizirati književnost i sav duševni rad ugarskih Hrvata. Zato tko bi htio naručiti koju knjigu, neka se obrati na uredništvo ‘Naših Novina’.20
Da su se očuvali Hrvati još toliko u Ugarskoj, imademo zahvaliti jedino svećencima i učiteljima. Svećenici su sačuvali još što imade hrvatstva i oni mogu i upropastiti i uništiti Hrvate u Ugarskoj. Ali nadajmo da oni neće zapasti u divlji šovinizam liberalaca, jer njih vodi katolička crkva, koja u svakoj stvari zna sačuvati mjeru i koja najpravednije dijeli svakomu svoje pravo. A mi ne smijemo kao dosada prekrštenih ruku stajati, nego pomoći koliko koji može; da najprvo kupuje njihove književene proizvode, da ih upozna i prvom prilikom da ih i posjeti. Time ujedno i svršujem svojim prikazom o toj zaboravljenoj grani hrvatskoga naroda.“
Autor navedena teksta dao je jedan opći uvid u književnost koja odgovara tadašnjoj realnosti kod Hrvata u zapadnoj Ugarskoj.
1 Vidi: Bibliografija hrvatskih književnih časopisa 20. stoljeća, svezak 2, LUČ (1905 – 1942), prir. Vinko Brešić, sastavio Ilija Miškić, Zagreb 2011., 16-17. Naslovnica Časopisa Luč, prvo godište (1905-1906), glasi: „LUČ list hrvatskog katoličkog đaštva. Izdaje Hr. kat. akad. društvo „Hrvatska“ u Beču. Odgovorni urednik: Ivan Butković, stud. phil.“
2 Gašpar Glavanić (1833. – 1872.), o njemu vidi: Martin Meršić, ml., nav. dj, 1972., str. 55-56. O školstvu svakako vidjeti: Felix Tobler – Johann Seedoch, Školstvo od 16. stoljeća do 1921. godine. U: Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata, ur. Ivan Kamapuš, Globus, Zagreb 1995., str. 233-247.
3 Tko je mogući autor spomenutoga napisa, naveo sam u svome članku: Borenićevi učenici u Zagrebu. U: Tkalčić. Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, 14, Zagreb 2010., str. 171-172. Bio je to Petar Lichtenberger, rođen u Pajngrtu, inače učenik Martina Borenića koji ga je poslao na školovanje u Zagreb i koji je ostao, nakon studija teologije, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, obavljajući župničku službu, uglavnom, u Međimurju gdje je i umro 1941., tijekom službe božje u župnoj crkvi u Kotoribi; pokopan je na groblju u župi Donji Vidovec gdje je bio župnik.
4 Spomenuti je članak uvršten u rubriku Narodna obrana s općim naslovom Hrvati u zapadnoj Ugarskoj, s podnaslovima: 1. Jedan osvrt; 2. Statistika „vodenih Hrvata“; 3. Nacijonalna svijest; 4. Odnošaj prema Hrvatima; 5. Odošaj prema Madžarima i Nijemcima; 6. Školstvo kod Hrvata; 7. Njihova književnost.
5 Albert Apponyi (1846. – 1933.), mađarski političar i promicatelj ugarske politike supremacije (hegemonizma) nad ostalim narodima u Ugarskoj, pa tako i nad Hrvatima. Nakon 1918. zastupao je mađarsku revizionističku politiku. Njegov je zakon iz 1906. (lex Appony) naređivao da su djeca u školama smjela izgovarati molitve i biti poučavana u vjeronauku samo na mađarskome jeziku..
6 Bio je to Ernest /Ernő/ Kutrowatz/Kutrováctz (1841. – 1913.), rođen u Cikleš/Siegleß/Siklósd. Studij teologije apsolvirao je u Đuri /Győr 1861.-1865; od 1872. župnik je i dekan /desetnik u Melindofu, godine 1894. je kanonik dekanata Pápa, a 1897. Komarno, godine 1898. dekanata Šopron, a 1902. nadkanonik stolne crkve Đura i ujedno posvećeni piskup Đurski, od 1905. naslovni je biskup Marciana (Turska biskupija Myrna). Umro je u Đuri 1913. 21. listopada i sahranjen u novogotičkoj crkvi u Melindofu koju je osobno dao izgraditi 1904./1905. Za predočene podatke o Kutrovcu zahvaljujem akademiku Nikoli Benčiću koji mi ih je i posredovao.
7 Slobodni zidari, masoni.
8 Naše novine, prvi broj je iz tiska izašao u subotu 1. siječnja 1910. u Đuru, odg. ur. Štefan Pinezić. Vidi preslik programa tih novina u: Gradišće Kalendar 1973., str. 43; Vidi još: Marin Berlaković, 100 ljet „Hrvatske novine“, Željezno 2011., str. 41-56; također: Novine i časopisi Gradišćanskih Hrvatov, ur. Nikola Benčić, HŠtD, knj. XXXVIII, Željezno 1985., 75-79.
9 Fran Kurelac, Jačke ili narodne pěsme prostoga i neprostoga puka po župah Šopronskoj, Mošonskoj i Želěznoj na Ugrih, Zagreb 1871.
10 Pristaše Lájosa Kossutha (1802. -1894.) mađarskoga političara koji se je borio za neovisnost Mađarske a bio je i protivnik austro-ugarske nagodbe iz 1867., vrlo simptomatičnoga političkoga čina za tadašnju Hrvatsku trojednicu.
11 Kao da je već Jive Žigmund Karner u predgovoru svojega prijevoda „Od nasledovanja Kristuševoga“ (1812.), još je djelo uvijek u rukopisu, to isto primijetio, kad je zapiso: „Ar čim se tuje jezike, jednoga ali drugoga naroda, med kim bivamo, naučimo, Horvata ostavimo, preminimo, odurimo, da nas je, ne malokrat sram, svoj narod, pokolenje, jezik pred drugim valovati.“ Karnerov je rukopis autor ovoga rada prepisao u suvremenu latiničku grafiju i priredio za tisak. Čeka na bolja vremena. Možda bi se netko od gradišćanskih Društava mogao uključiti u izdavanje te vrijedne knjige od svjetskoga značenja.
12 Ivan Filipović, Neues Wörterbuch der kroatischen und deutschen Sprache, Zagreb 1869., 1870., 1875. u suradnji sa Gjurom Stjepanom Deželićem, Lj. Modecom i G. Simončićem.
13 Martin Borenić je također u pismu Barlèu (4. travnja 1922.), uz ostalo, napomenuo: „Naši preotci su, kad su se ovamo preselili, svoju materinsku rič neg s usti doprimili, a ne va knjiga i tako se je za nas va ovom dugom času mnogo riči zgubilo – pozabilo. Mi zgora Šoprona si s nimškim, a zdola Šoprona s ugarskimi ričami (mesto pazabljeni) pomažemo.“ Jembrih, nav. dj., 1986., str. 71.
14 Borenić je Barlèu (Janko Barlè, 1869. -1941.), uz ostalo, u pismu (3. august 1928.) naveo: „Ja sam bil pri životu G. Nakovića suradnik hrvatskoga kalendara; po njihovoj smrti (od leta 1891) sam ja kalendar dalje napravljal. Mnogi su mi pomoć obećali, ali ovih je valjala poslovica: Široka su usta a tesna ruka, i sam ga s većega napravljal. Jednoč se j’ štampal u Neuzlji, nikoč u Kisegu, pak u Željezni: zadnja dvi leta u štampi misionarov s Sv. Gabrielu. Za buduće leto smo se združili, da će se kalendar u bečanskoj štampi, kade se naše hrvatske novine štampadu, van dat. Stroški štampe, korekture – ćedu se platit, a korist neće već kot do sada štampar imat, nego će se od leta do leta skupa dat, da moguće bude, iz tih pinez jednu hrvatsku štampu utemeljit. Ovo mi je drago, da budemo imali gradišćanski Hrvati svoju štampu.“, Jembrih, nav. dj., 1986., str. 78. Isto u autorovoj knjizi: Na izvori gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti, ZIGH, Biblioteka Gradišćanskohrvatske studije, knjiga 1. Željezno/Eisestadt 1997., str.134.
15 O njemu vidi: Martin Meršić, ml., Znameniti i zsalušni gradišćanski Hrvati, Čakavski sabor, 1972., str. 73-74.
16 Izdavači su bili Mate Karal (1827. – 1911.) i Mate Meršić Miloradić. Vidi: Stjepan Krpan, Gradišćanski portreti, KS, Zagreb 1988., str. 48-51.
17 Vidi: Mate Meršić Miloradić, Jačke, treće izd. prir. Nikola Benčić, Željezno 1978. O Miloradiću vidi u časopisu Novi Glas, izd. HAK, , br. 3, Beč 1988. i u :Jembrih, nav. dj., 1997., str. 143-159
18 Vidi Nakovićev Duhovni venac (1877., 1878., 1881., 1883., 1884., 1886., 1887., 1889., 1892.), Zlatna koruna Bl. D. Marije (1882., 1889., 1893., 1894.), prema Ludwig Kuzmich, Kulturhistorische Aspekte der burgenlandkroatischen Druckwerke bis 1921., Eisenstadt 1992.
19 Ivan Čuković (1865. – 1944.), o njemu vidi: M. Meršić, ml., nav. dj., 1972., str. 46-47.
20 O povijesti novinstva u časopisa vidi: Novine i časopisi Gradišćanskih Hrvatov. knj. XXXVIII Hrvatskoga štamparskoga društva, ur. Nikola Benčić, Željezno 1985.
Dva učitelja zajedno na jednom poslu
Kad je u Jagićevu Archivu für slavische Philologie, Bd. 23, Berlin 1901., 272-273, Milan Rešetar1 objavio kratki osvrt jedne knjige, naslovio ga je: „Kerštjansko-katoličanski Crikveni Jačkar. Sastavili ga Mihovil Naković, učitelj u Kópházu, i Martin Borenić, učitelj u Kertešu. Raab 1901, Dioecesan-Druckerei, lex.-8º, 302 S.“
Dakle, riječ je o priređivačima, učiteljima orguljašima (orugljaš je bio M. Borenić i Naković koji je bio učitelj Martinu Boreniću).2 Borenić je u pismu Janku Barlèu 3. kolovoza 1928., uz ostalo, pisao: „Jako potribna nam je bila jačkarna knjiga. Bilo je va jednih i drugih molitvenih knjig nikoliko jačak, ke su bile zazlamenovane: Nota stara ili nota znana. Ali komu?! Pokojni Naković3 i ja smo počeli 1880. leta stare i nove jačke za Božju službu skupa zibirat i nje u kajde stavljat. Ja sam osebujno tu zadaću na se zel, od tih starih jačak nam nepoznate arije izvidit i sam po hrvatskih selih pri starih ljudi, osebujno babicah izkuševal jednu ili drugu ariju. Do nikolikih sam je skupa spravil. Jedna starica prez zubi mi je ariju od božićne jačke: ‘Narodil’ – nujnala i rekla, da ju j’ nje stara mat pri zibanju jačila. Ovakvi jačak stare dobe se više 50 nahaja, ke su tako od pozabljenja očuvane postale. Ke jačke su za vse crikveno leto mankale, smo je napravili. Kad je po 10 leti ista knjiga gotova bila, smo imali skrb za štampu. Mi smo se upitali u Beču, u Gradcu, Insbruku – ali nisu je htili štampat, ar ji mi nismo mogli već od 500 kom. štampat dat; ove su bile neg za orgulače naše krajine priredjene. No ali je štampu u Gyuri biškupljeva štampa prikzela. Kad je 50-ti broj jačak pod prešu bil, bil je moj dobri i skrbni suradnik g. Naković po kratkom betegu umrl i ja sam moral sam istu knjigu dogotovit. Preglednik ugarskih škol, ki mi je drugače dobar pretelj bil, mi je v oči metal, da će se kroz ov crikveni jačkar hrvatstvo neg podaljit. Ja sam mu odgovoril, da je ota knjiga za nas Hrvate jako potribna bila pri Božjoj službi. Zač imadu Nimci ur davno otakovu knjigu. Ča već nij’ slobodno Boga svoga va svojem materinskom jeziku slavit?.“4
Kad je Kerštjansko-katoličanski crikveni jačakar bio gotov za tisak, još uvijek nije bilo novca za tiskarske troškove. Na sreću, našao se je dobrotvor (mecena) u osobi zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Posilovića (1894. – 1914.)5 koji je, na nagovor Franje Ksavera Kuhača, dao novac za tiskanje Jačkara. „Dal nam je gospodin Bog veledušne pretelje, ki su velike aldove na ov cilj prenesli i neg samo i jedino ovim imamo hvaliti, da se je napomenuta knjiga štampati mogla. Kako nesebični su ovi naši dobročinitelji, svidoči nam najbolje, da oni uz vse velike aldove ne išću nikakve hasni ni svitske dike; ne, oni si želiju još i javno neimenovani ostati“ pisao je Borenić, a citirao u nekrologu Janko Barlè (1939.),6 koji za Borenića reče: „ Borenić čiji zaslužni život sam opisao u ‘Sv. Ceciliji’ god 1928 (str. 222) bio je svestrano radin i veliki dobročinac svog naroda. Dugo godina je uredjivao kalendar za gradišćanske Hrvate, utemeljio u svojoj župi ognjebransko društvo, mnogo je učinio za napredak voćarstva i svakom zgodom radio na prosvjećivanju i unapredjenju svog naroda. Ako je doživio i lijepu starost, ipak je njegova smrt čitavo Gradišće zavila u tugu. Kako ga je narod volio, dokazao je najbolje njegov sprovod dne 24 maja o. g. (1939.). -‘Na zadnji put ga je sprohodilo celo selo, već duhovnikov, množina učiteljev i mnogi njegovi pretelji, poštovatelji i poznanci iz bliza i daleka.’ 7
Kao što je Borenić u pismu Barlèu bio spomenuo kako je gradišćanskim Hrvatima bio jako potreban crkveni Jačkar, još je zornije to opisao Franjo Ksaver Kuhač, prikazujući istu knjigu u Viencu (1901.)8 Potreba za spomenutim Jačkarom najbolje se razabire iz Kuhačeva opisa: „U crkvama tih ugarskih Hrvata moli se, propovijeda i pjeva samo hrvatski. U selima, gdje je mješovito pučanstvo, primjerice u Otavi i u Ciklešu, propovijeda se jedne nedjelje hrvatski a druge njemački, u drugim selima pako magjarski mjesto njemački. U kojem se jeziku moli i propovijeda koje nedjelje, u onom jeziku takodjer i pjeva narod pod sv. misom. U najnovije vrijeme ipak su počeli orguljaši pjevati malne uvijek magjarske pjesme. Proti tomu prosvjedovalo je hrvatsko pučanstvo, te zahtijevalo odlučno, da orguljaš pjeva hrvatske jačke.
Na to su kantori obično odgovorili, da ne umiju pjevati hrvatske jačke, te ove prati s orguljama. Ali narod im nije pravo vjerovao te scijenio, da je to samo izlika, ili čak viši nalog, da se tako hrvatski jezik malo po malo istisne iz crkve. No tomu nije tako bilo, jer mladji ti orguljaši, premda rodjeni Hrvati, zaista nijesu umjeli pjevati hrvatske pjesme. Ovi su naime odgojeni u magjarskim preparandijama, gdje su učili samo magjarske crkvene popijevke a ne i hrvatske. Ipak se narod stao buniti, pa čak i time prijetiti, da ne će više polaziti crkvu, pa ako mu se volja ispuniti ne će, da će prijeći na drugu vjeru. Sve to nije narod govorio samo svojim orguljašima i duhovnicima, nego je priopćio i biskupu gjurskom, pod kojega vlast ti Hrvati spadaju.
Saslušav biskup njihovu tužbu, uvjerio ih je, da nije ni koja oblast zabranila niti će u buduće zabraniti, da se pjeva hrvatski u onim crkvama, koje polaze Hrvati.9 U to je biskup naložio i svim župnicima svoje dijeceze, da u tom pogledu zadovolje tamošnje Hrvate, jer ti su ljudi valjani ugarski državljani, koji ljube ugarsku svoju domovinu isto tako, kako i svoj materinski jezik. Nikad ne smije, dodavši biskup, zaboraviti duhovnik, da je on namješten u župi radi svete katoličke crkve i radi svojega puka, te da se za to ima i prilagoditi pučanstvu.
Strogi taj biskupov nalog nešto je doduše koristio, jer su i župnici i orguljaši nastojali, da vrše biskupovu zapovijed. Ali premda su mladji kantori što više prepisivali hrvatske crkvene jačke (popijevke) od starijih učitelja i orguljaša, te ih ipak nijesu mogli dobiti za svu crkvenu godinu i za razne crkvene obrede. Da se tomu pomanjkanju doskoći, stadoše dva vrijedna sina tamošnjeg hrvatskog naroda: kolnovski učitelj i orguljaš Mihovil Naković i učenik mu Martin Borenić, učitelj i orguljaš u Kertešu, sakupljati od svih orguljaša onoga kraja hrvatske crkvene jačke i to tekstove i melodije. Cijeli materijal, što su dobili, ipak nije dostajao za cijelu crkvenu godinu, te su se za to odlučili, da će oni sami nadopuniti ono što nedostaje, to jest sastaviti potpuni hrvatski kantual u jeziku tamošnjih Hrvata. Po tom su ovako umovali: Bude li jednom taj kantual gotov i štampan, tada je hrvatski jezik osiguran u našim crkvama, buduć se ne će moći mladji orguljaši time ispričati, da bi rado pjevali u crkvi hrvatske jačke da ih umiju, jer kako svaki učiteljski pripravnik uči u preparandiji po kajdama pjevati i orguljati, naći će za svaku crkvenu svečanost u kantualu prikladne hrvatske jačke, te će ih moći lako naučiti. (…) U tu svrhu obratiše se na duhovnike i na one učitelje, kolege svoje, koji dobro poznadu tamošnji hrvatski dijalekt te imadu bar ponešto pjesničkoga dara, da ih u tom poslu potpomažu. Jedni i drugi, duhovnici i učitelji, drage su se volje odazvali njihovoj molbi, no ipak je morao i pogledom na tekstove jačkara najviše raditi Naković i Borenić.“10
Iz predočena citata doista se razabire sva složenost onoga što je predhodilo Naković-Borenićevu crkvenom Jačkaru. Pa je stoga Borenićev iskaz potpuno opravdan: „Jako potribna nam je bila jačkarna knjiga“.
Prikazujući tu knjigu – Kerštjansko-katoličanski crikveni jačkar (1901.), Kuhač nastavlja: „ U netom izašlom tom jačkaru imade novih tekstova od Nakovića 66; od Borenića 33; od učitelja Grge Gusića11 10; od M. Galovića12 5; od Meršića st. 3: od Ginzlera13 2; od Demetra Sučića14 1; Od J. Pinfšića 1; Od Filipa Szedenika 1;15 od Barilića16 1; od župnika Glavanića (vrstan poeta i glasoviti propovjednik hrvatski), 14 (najviše s latinskoga prevedenih); od župnika Ficka 4; od župnika I. Berlakovića17 (odličnog hrvatskog župnika) 3; i od župnika Mate Horvatha 3 (prevedene s magjarskoga i to br. 147, 199 i 224). Medju ove tekstove spadaju i oni, koji vrijede za cijelu sv. misu, te su ili originalni ili prevedeni. Drugi tekstovi uz koje nije označeno ime pjesnika, potjeću od negdašnjih duhovnika ili kantora, ali za kojih se ime više ne zna, ili pako potječu od samoga puka. (…) Neke su melodije sastavitelji jačkara sami ishitrili (komponirali). Od Nakovića su melodije pod br. 36, 75, 95, 107, 110, 136, 235 i 254 (skupa osam melodija). Od Borenića pod br. 58, 63, 83, 92, 97, 98, 153, 167, 171, 183, 207, 208, 228, 232, 247 i 253 (skupa šesnaest melodija). Od Gusića (učitelja i orguljaša u Vulka-Proderštofu, umro god. 1894.) su melodije pod br. 56, 61, 78, 119, 241, 250 i 262 (skupa sedam melodija). Ostale su melodije – tih ima do stotine u jačkaru – stare, t.j. onakve, koje se već davno u tamošnjim hrvatskim crkvama pjevaju, no za koje se ne zna, da li potječu od kojega domaćega orguljaša ili od samoga puka. Tako je primjerice ukajdio melodiju pod br. 53, 84, 99 gosp. Borenić po pjevanju neke stare babe. Za tu melodiju tvrde tamošnji Hrvati, da su ju donijeli iz stare domovine, što bi zaista moglo biti, jer melodija nosi na sebi primorski biljeg. (…) Neke su melodije toga jačkara veoma lijepe, naročito one pod br. 44, 88, 92, 98, 100, 102, 136, 150, 172, 175, 178, 180, 183, 189, 201, 204, 216.“18
Budući da je u Jačkaru (1901.) sudjelovao i File Sedenić, koji je i sam napisao osam crikvenih jačak, uvrstivši ih u svoje Jačke (1912., ²2003), a 1902. objelodanio molitvenik s jačkami. Serce Jezuševo. Molitve i zdihavanja k-presvetomu Srcu Jezuševomu i Svete Ceremonije -(Ritualski Peljač) – s-prigodnimi molitvami i jačkami. Našemu slavnomu narodu i hrvatskim školnikom prikažuje File Szedenik. školnik. 1902., držim da je i njegov doprinos vrijedno spomenuti u prigodi 100. obljetnice njegovih dviju knjiga: Naši pisci… i Jačke…(1912.).
Kad se sve ovo, o čemu je ovdje bilo riječi, ima pred očima, razmišljajući koliko su intelektualci među Hrvatima zapadne Ugarske bili zauzeti za očuvanje svojega materinskoga hrvatskoga jezika i svoje indivdualne kulture, onda se doista k tome dobro uklapaju i riječi Mate Ujevića, koji svojedobno (1936.), uz ostalo, zapisuje: „Od osobitog je značenja za skladan rad medju našim iseljenicima u Gradišću sloga izmedju svećenstva i učiteljstva. Oni redovito idu složno, bez medjusobnih trzavica i svadja, pa čak i u slučajevima, kad se kulturno potpuno ne slažu. Svećenstvo je, istina, neovisnije od učitelja, ali i učitelji u golemoj većini vrše svoju dužnost savjesno i s narodnog stajališta ispravno.“19
Da je to tako i doista bilo, svjedoči povijest školstva i povijest katoličke crkve u gradišćanskih Hrvata.20 Upravo tu povijest valja i danas iznova proučavati i predočivati ju današnjoj novoj generaciji u Gradišću. Ovaj znanstveni skup je upravo na takvome tragu. Uostalom, htjeti danas shvatiti smisao i otkriti moć doprinosa hrvatskih učitelja-kantora i svećenika, znači, prije svega, iznova poći u razdoblje u kojemu su živjeli i djelovali, iznova proučiti njihova djela namijenjena ondašnjoj hrvatskoj sredini u kojoj su i za koju su ih pisali i tiskali. To pak znači, ne ih ostaviti „va magli i vekivečnoj pozabljenosti na prik dat“. Dakle u njihovoj zauzetosti za svoj narod, danas treba pronaći primjer za sadašnje djelovanje u novim okolnostima koje su ipak slične i njihovima, jer su se i oni borili za svoju opstojnost i opstojnost svoga materinskoga jezika. To se isto dagađa i današnjim gradišćanskim Hrvatima, pogotovo kad je riječ o tzv. Zakonu o narodni grupa (2012.).21 Svakako, s pogledom u prošlost, učeći na žilavosti svojih predaka koji su se borili za ono na što su imali pravo i po međunarodim ugovorima, valja i današnja generacija gradišćanskih Hrvata pronaći inspiraciju za nastavak svoje borbe i obrane za ono što im osigurava opstanak a ne nestanak!*
1 Vatroslav Jagić (1838. – 1923), Milan Rešetar (1860. – 1942.), glasoviti slavisti, prvi je rođen u Varaždinu, drugi u Dubrovniku; o njima vidi: Zbornik o Vatroslavu Jagiću, Zagreb 2007.; Zbornik o Milanu Rešetaru, Zagreb 2005.; Stjepan Damjanović, Opširnost bez površnosti. Podsjetnik na život i djelo Vatroslava Jagića, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2006.
2 Vidi: Jembrih, nav. dj., 1986., str. 77.
3 Mihovil Naković (1840. – 1900.), o njemu vidi: Meršić, ml., nav. dj., 1972., str. 86-87.
4 Isto:, str. 78.
5 Vidi: Agneza Szabo, Zagrebački nadbiskup Juraj Posilović – mecena hrvatske kulture. U: Naše domovine kinč preželni, zbornik u čast 70. ljetnice mons. Lovre Cindorija, ur. Alojz Jembrih, Glas Koncila i Kajkaviana, Zagreb 2004., str. 331-346.
6 Vidi časopis: Sv. Cecilija, XXXIII., svez. 3, Zagreb 1939., str. 64.
7 Isto, str. 65.
8 Vidi: Vienac, br. 15, 1901., str. 292-295.
9 Koliko mi je poznato, danas (2012.), mađarski biskupi više i nemare za Hrvate katolike i ne daju im mogućnost da imaju svećenika koji bi im služio misu i propovijedao na hrvatskome jeziku. Je li to opravdano?
10 Vidi: Vienac, br. 15, 1901., str. 292-293.
11 Grgo Gusić (1821. – 1894.), o njemu: Meršić, ml., nav. dj., 1972., str. 57.
12 Miho Glavanić (1772. – 1806.), Meršić, ml., nav. dj., 1972., str. 54.
13 Štefan Ginzler (1814. – 1869.), Meršić,ml., nav. dj., 1972., str. 54-55.)
14 Demeter Sučić (1839. – 1894.), Meršić, ml. isto., str. 102.
15 To je pjesma s naslovom O narodi pristupite … pjeva se na Veliki Petak. Iz toga se podatka ipak zna da je Sedenić prisutan u spomenutom Jačkaru. O Sedeniću vidi jos: Nikola Benčić, File Sedenik. U: Gradišće Kalendar 2012, Željezno 2011., 224-229.
16 Lovre Barilić (1865. – 1945.), isto, str. 38.
17 Ivan Berlaković (1838. – 1893.), isto, str. 39-40. U vezi s ovim navedenim učiteljima i svećenicima vidi također: Krpan, nav. dj. 1988.
18 Vidi: isto, 293-295; Vidi još, Janko Barlè, † Martin Borenić. U: Sv. Cecilija, XXXIII., svez. 3, Zagreb 1939., str. 64-65. Bilješke unutar, ovdje predočenih, citiranih tekstova dodao Alojz Jembrih. Treba još spomenuti da je bezonjski župnik Žigmund Jive Karner u rukopisu ostavio svoje Nove jačke; rukopis je iz 1812., vjerojatno, bio priređen za tisak do kojega nije nikada došlo. Autor ovoga priloga sve je te pjesme prepisao u suvremenu latiničku grafiju i mogle bi se danas izdati kao i Karnerovo djelo „Od nasljeduvanja Kristuševoga“. Bilo bi to prije svega vrijedno za današnju bizonjsku faru i općinu.
19 Mate Ujević, Gradišćanski Hrvati i naše veze s njima. U: Obzor, spomen-knjiga 1860-1935, Zagreb 1936., str. 98. O Mati Ujeviću (1901. – 1967.) vidi radove u: Radovi Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“, br. 2, Zagreb 1992., str. 9-79.
20 Vidi: Leo Stubits, Kirche und Kroaten in Burgenland, Wulkprodersdorf 1983.
21 U Hrvatskim novinama od 8. VI. 2012., str. 3, čitamo da se „radi o čemernom i malodušnom nacrtu“ toga Zakona. Vidi: Hrvatske novine, leto 103., br. 28 (13. juli 2012., str. 6-7; br. 29/30, 20. juli 2012., str. 3, 89).
*Ovaj tekst je proširena verzija pročitanoga referata na X. hrvatskim danima u Koljnofu (7. VII. 2012.).
