Gradišćanskohrvatski književni jezik odlikuju dvi osebujnosti:

 

 

1. Čakavski temelj i ikavsko-ekavski refleks staroga jata. To nij čudo, ar većina hrvatskih govorov u Gradišću pripada tomu tipu čakavskoga narječja, a i kod štokavcev na jugu Gradišća prevladavaju čakavske osebine, pak im od samoga početka nij bilo teško akceptirari takov skupni i nadregionalni pisani jezik osebito u crikvi, ar im je bio ne samo razumljiv, nego i blizak.

2. Trsenje za približavanjem književnomu standardu u Hrvatskoj. Do 60-tih ljet 20. stoljeća su ljudi pera kanili prilagoditi gradišćanskohrvatski književni jezik hrvatskomu književnomu jeziku i u gramatičkoj strukturi i u rječniku, a od te dobe pak sve do današnjega dana pretežno na polju leksike. Ali krez cijelu povijest svojega prebivanja u novoj domovini se Gradišćanskim Hrvatom nij ugodalo potpuno preuzimanje bar koga tipa književnoga jezika Hrvatske.

Prvo razdoblje: 16. i 17. st. – početki i protestantski pokušaji

 

Prve zapise, ki su nastali na tlu današnjega Gradišća, nalazimo jur ljeta 1564. na omotnoj strani latinskoga misala iz Klimpuha. To je molitva Oče naš i vazmena jačka Kristuš je gore ustal. Ti dva kratki teksti su pisani ćirilicom-bosančicom. Jur tim prvim zapisom služilo je kot temelj čakavsko narječje.

Uprav u onu dob, kad su se velike mase ljudi počele seliti u svoja nova prebivališća, je čakavsko narječje u Hrvatskoj počelo gubiti svoju ulogu književnoga jezika.

 

Protestanske knjige

Samo četira ljeta po zapisu u klimpuškom misalu izašla je protestantska Postilla, naminjena Hrvatom u ondašnjoj zapadnoj Ugarskoj, ada današnjim Gradišćanskim Hrvatom. Ta crikveni spis su prevodili iz nimškoga Antun Dalmatin i Stjepan Konzul, protestantski duhovniki iz Istre, ki su u Nimškoj poslovali kot širitelji protestantizma na slavskom jugu. Jezik Postille je u svojem temelju čakavski, s ikavsko-ekavskim refleksom jata, pri čem su –i- i -e- nešto drugačije podiljeni nego u današnjem gradišćanskohrvatskom književnom jeziku. U ta jezik je preuzeto mnogo štokavskih i crikvenoslavskih elementov. Prevoditelji se dost gusto služu aoristom i imperfektom, a uz upitnu zamjenicu ča hasnuju isto tako i što.

 

Grgur Mekinić, autor dvih protestantskih crikvenih pjesmaric

Važniji zastupnik toga prvoga razdoblja u razvitku gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika je autor dvih protestantskih crikvenih pjesmaric (1609. i 1911.) Grgur Mekinić. On je živio i poslovao kot duhovnik u Gradišću. Ča jezik naliže, moremo u njegovi pjesmarica najti mnoge osebine, ke su karakteristične i za hrvatsku crikvenu pismenost Gradišća 18. i prve polovice 19. stoljeća, zato je još i dandanas dobro razumljiv Gradišćanskim Hrvatom. Ali pokidob da Mekinić naminja svoje pjesmarice ne samo Hrvatom u zapadnoj Ugarskoj, ada današnjim Gradišćanskim Hrvatom, nego i kajkavcem i štokavcem sjeverne Hrvatske, je njegov jezik protkan i mnogimi elementi tih narječjev.

Ne znamo, kakov uticaj su te knjige imale na Gradišćanske Hrvate, no činjenica je, da jezično stoju dost blizu njevomu kasnijemu knj

 

Drugo razdoblje: 18. st. do sredine 19. st. – crikvena književnost po kajkavski uzori

Projt će već od sto ljet, dokle se kod Hrvatov u Gradišću ponovo pojavi književna djelatnost, koj je od samoga početka kumovala kajkavska vjerska književnost sjeverne Hrvatske. Poslije štampanih evandjelj iz ljeta 1732., na čiju usku povezanost s kajkavskimi predloški su ukazali ugarski slavisti László Hadrovics i István Nyomárkay, razvit će se u drugoj polovici 18. stoljeća bogata crikvena književnost s dost izgradjenim i jedinstvenim književnojezičnim izrazom. Ta književnost dura uz neke iznimke sve do 80-tih ljet 19. stoljeća. Ona uz rijetke iznimke takaj pokriva u prvom redu crikvene potriboće.

 

Jezik književnosti 18. i 19. stoljeća

Jezična osnova je ikavsko-ekavski govor sjevernoga i sridnjega Gradišća. U prvo vrime se ta književnost u znatnoj mjeri naslanja na kajkavsku vjersku književnost, preuzimajući čudaputi cijele molitve i jačke iz kajkavskih molitvenikov, uz neznatna prilagodjivanja čakavskomu sistemu. Iako ima ta jezik postepeno sve manje nečakavskih osebin, ostaje njegov sistem ipak kroz cijelo vrime vrlo blizak književnomu jeziku u banskoj Hrvatskoj u 17. i 18. stoljeću, ne samo u pravopisu, nego i u svojoj nutarnjoj strukturi. I u Hrvatskoj, i u Gradišću se hasnuju iste tudjice iz ugarskoga jezika, velike sličnosti postoju u sintaksi kot i u morfologiji. Većina njih je skupna govornoj osnovi obadvih književnih jezikov. Kot ogledanje u kajkavske uzore moramo ali spomenuti nastavak za I jd. ž. r. na -um u gradišćanskoj vjerskoj pismenosti cijeloga toga razdoblja.

Neke druge jezične osebine toga razdoblja su:

 

1. prejotacija početnoga i-: jimati, jime, Jivan, jigra, koč i jistina, jiskati i dr.

2. Prijedlog (prepozicija) v se u većini slučajev pojavlja kot va : va uru szmerti. Zvećega ispada pred lokativom ili akuzativom cilja: Ter šetuj crikvu k božjoj službi [Ter setui czrikvu k-Bosjoi szlusbi]; ako se pak još duglje zadržiš crikvi; … k tebi nebo primi nas … U takovi slučaji more stati i v ili rijetko još i u : v nebo dojti; v noći; u mojém živlénju, u pamet zami …

3. V čudaputi ispada na početku riči: nuki, dovica, ali se nekad pojavlja kot v ili u: sini i vnuki [CC 10] – Judita udovica [LB-HZ 17a]; Pred velarnim l ispada v samo u riči s osnovom vlad-: … ladati [EK-CP 47] – ladavac [HK 106] – va naših lašćih hiža [EK-CP 8], ali se čuva u riči vlas, vlačiti, vlaga. Rič mnogo dostaje nekad sekundarno v : vnoge kćere [LB-HZ 258] – … vnoga pripetenja [JF-VK 11] – ali nožina [EK-CP 58]. O ispadanji u svi obliki s vs v. točku 5.

4. l-particip: kakov žitak je ov ali on cslovik pelyal

5. zamjenica vas, sva, sve: vas, sa, se, saki … (va jime szi Szvétczov y Szveticz Bosji …)

6. Vokalno r se piše svenek kot er: szercze, hervatszki …

7. Tipična čakavska redukcija naglašenoga o > u u riči kolik, tolik, oblok i kod verbalnoga prefiksa o se mnogokrat vrši i u pisanju: kulik, tulik, kuliko, ublok, ubločić i uzdraviti, ubisiti, učistiti, ubećati …

 

Leksika

Uz odredjen broj glasovnih osebin su tim dvim narječjem skupne i neke leksičke:

aldovati, bantovati, batriti, beteg, bolvan, coprija [viškarija], čalaran, dokonjati, dugovanje, fantiti se, goristati, grustiti se, gusto, gustokrat, hištvo, jerb, jiliš, kača, kaditi, kamrica, karka, kaštiga, kip, kihača, kinč, kita, klinčac, kušac [poljubac], lesa, malin, mangovati, mertučljiv, meštrija, milošća, mlahav, morgovati, naredan, nazvišćavati, neumertelan, nazoči biti, nor, obitati, oblisk [strijela], obradošća, očivest, oduriti, oroslan, pačiti, pačka, pelda, peljati, plišiv, pohištvo, ponujati, potomtoga, povekšati, pozoj, spametan, spravišće, srda, stališ, strošak, špot, štentati, štimati, tepsti, tolnač/tanač, trštvo, trisk, t(e)rsje, tikati, utal [kajk. vutel = šupljiv], valovati, višina, vkanjevati, vlići, vračiti, zanemarmetati, zapriti, zasida, zaviće, zmožan, zviranjak, zvirališće, žitak…

Ovde se moraju spomenuti i mnogi germanizmi i madjarizmi, kimi su se služi

 

Treto razdoblje: druga polovica 19. st. do konca Prvoga svitskoga boja

Sa zakašnjenjem su reagirali Gradišćanski Hrvati na jezične promjene u Hrvatskoj u trideseti ljeti 19. stoljeća. Za vrime Bachove ere je preuzelo bečansko ministarstvo u smislu centralističke kulturne politike izdavanje školskih knjig za cijelo područje monarhije. Kada su se početkom 50-tih ljet pojavili prvi udžbeniki za Hrvatsku i Slavoniju, kanilo ih je ministarstvo upeljati i u hrvatske škole zapadne Ugarske.

 

Prilagodjivanje Gajevim reformam i Zagrebačkoj i Riječkoj filološkoj školi

Ljeta 1852. obraća se to ministarstvo biškupskim uredom u Vesprimu, Sambotelu, Pečuhu i Juri s pitanjem, ne bi li se udžbeniki, predvidjeni za Hrvatsku, mogli upeljati i u hrvatske škole spomenutih ugarskih biškupijov. Uredi vesprimske, sambotelske i pečuške biškupije nisu prigovorili bečanskomu prijedlogu. Jedino u Jurskoj biškupiji, koj je pripadao najveći dio Gradišćanskih Hrvatov, izrazili su neki farniki i učitelji u pismu biškupu Karneru mišljenje, da se ti udžbeniki zbog velikih razlik u jeziku nećedu moći preuzeti u nepreminjenom obliku.

Spodobno mišljenje zastupa 1853. u jednom pismu biškupu još i osvidočeni pristaša Gajevih reformov i približavanja jeziku u Hrvatskoj, Fabijan Hauszer, farnik u Rosvaru (Oroszvár, Karlburg) i kasniji kanonik u Juri. On je držao jezik zapadnougarskih Hrvatov iskvarenim, korumpiranim uticaji susjedskih jezikov i siromašnim u rječniku. U stručni mišljenji odbijao je neke rukopise udžbenikov, jer njihov jezik ni u čemu nije prilagodjen slovenskomu (!) književnomu jeziku, kako su hrvatski intelektualci u zapadnoj Ugarskoj u ono vrime nazivali hrvats

 

Rječnik za laglje razumivanje knjig iz Hrvatske

Hauszer je 1858. izdao još i hrvatsko-nimški rječnik, da bi se učitelji laglje mogli služiti udžbeniki, izdanimi u Hrvatskoj. Njegov rječnik je podiljen po vrsti riči, rječnički materijal je prenesao uz rijetke iznimke iz Veselićevoga “Njemačko-ilirskoga rječnika”. Hauszeru je povjereno i predjelanje početnice, izdane 1853. za Hrvatsku. No izgleda, da on nij dospio izvršiti posao. Istu početnicu je predjelao mladi šopronski kapelan Gašpar Glavanić 1859.

Pokušaj krajem pedesetih ljet, da se u školski knjiga upeljaju Gajeve jezične reforme, nisu imale uspjeha. Nje je velik dio duhovničtva i učiteljstva odbijao kot tudje, no neki duhovniki i učitelji počeli su se zanimati z

 

Kasno preuzeta Gajeva pravopisna reforma

Gajeva pravopisna reforma preuzeta je ali dost kasno, stoprv u poslidnji desetljeći 19. stoljeća, po svem sudeći ne prez suprotstavljanja. Dosljedan pobornik novoga pravopisa je bio koljnofski školnik Mihovil Naković. U svojoj okružnici 1877. Naković kani pridobiti hrvatsko učiteljstvo Gradišća za novi pravopis, tišeći je: “Novo je š, ž, ć, č; drugo je vse staro.”

No da je Naković imao pred očima dalekosežnije prilagodjivanje novomu književnomu jeziku u Hrvatskoj, pokazalo se je u njegovom udžbeniku iz istoga ljeta pod naslovom Podučavanje u jezikoslovlju za učitelje i školare, koga je izdjelao po udžbeniku Gašpara Glavanića P

Nakovićevo pisanje rogatoga

U uvodnom pregledu glasov Naković kod samoglasnikov nabraja samo a, e, i, o, u. No u daljnjem tekstu hasnuje “rogato” e, pisano zipkicom kot ê, ne samo kod ekavskih refleksov staroga jata, nego na mjesti takaj kod ikavskih, kotno: sênokoša, lêp, potrêbna, lêpota, ustrêljen, slêp, pretežno ali u ti slučaji piše i, kot u primjeri: riči, človik, dite, sikira, divojka, ditelina, ditca, sidim. A ima i dost primjerov s neoznačenim e od jata kot zdela, vetar, vernoga, sesti, predsednik, verovati. Koč se pojavljuje “rogato” e, kade nima opravdanja, kot: nebêsko, rêdnik, pêt, tênta, mêd, glêda. Na strani 35. piše: “Slova ê se zgovara vred i , vred ie, kot je komu povoljno”, da bi onda dodao: “Veli se: hižu bêlit, to je bêlu načiniti, a ne hižu biliti”. Kod suglasnikov Naković donaša nažalost kot primjere samo b, ć, k, r, z, no u tekstu susrećemo i tj uz ć: kratje, lištje, protuletje, kitje, cvetje, platjati, ali slêdeći, noć, dragoća, vlić, srića, vrućina i mn. dr. Gj u riči angjel, jungja, dokle dost dosljedno piše dj: tverdjava, posudja, najradje, posidju, presadjivanje, nasadjivanje, nasladjivanje uz rijetka odstupanja: nahaja, tujinac, zahajati.

Konzekventno čuva krajne -l i -h (spral, virostoval, hranil, po vsih mojih putih). Dosljedno se drži “etimološkoga” načina pisanja kot: mužkoga, gibke, razstavljadu. Samoglasno r piše uvijek digrafom er.

Postuliranje vokativa

U morfologiji je najuočljivija razlika prema prethodnomu stanju postuliranje vokativa u paradigmi imeničke deklinacije. Poseban nastavak ali spominje samo za muške imenice, no zato dodaje na sljedećoj strani posebnu vježbu. U L jd. m. i sr. r. ima nastavak -u. Toga se dosljedno pridržava i u tekstu, no kod prijedlogov miša u i va: u zraku, u ognju, u bigu, u protulêtju, u vertu, ali va škadnju. Ima još va vodi, va lozu, tri primjere još i s v: v-sem, v-hladu, v-školu. U G mn. predlaže u paradigmi za sve tri rode nastavak -ov: bratov, hižov, selov, no u tekstu ima i kratkih oblikov: Imena od sêl i varošev; Imena od brigov, dolinah i vodah [str. 9], ali: Imena od dolinov, brigov i vod [str. 14]. Nastavak -ah za G mn. susrećemo i kod leksema već putah [str. 38].

Konjugacija pomoćnih glagolov

U konjugaciji spominje kod pomoćnih glagolov biti i htjeti naglašene i nenaglašene oblike. Iako u starjoj književnosti, osobito u evandjelji, moremo najti dost velik broj aoristov i imperfektov – odnašaju se isključivo na 3. lice jednine i množine – ta vrimena ipak već nisu živa. No Naković spominje u konjugacijskoj paradigmi (str. 20-22) za glagole biti, igrati, tresti i imperfekt: bišem, bišeš, biše, bišemo, bišete, bišu; igrašem (se), igrašeš, igraše, igrašmo, igrašte, igrašu; tresašem, tresašeš. tresaše, tresašmo, tresašte, tresašu.

U 3. licu množine u prezentu Naković ima sljedeće nastavke: -du: imadu, pobiradu, podučavadu, deladu; -u (kod -i- i -e- formanta): pasu, žeru, zovu, idu; branu, dušu, ljubu, glasu, stoju, živu; -ju: poiskuju, stanuju, zlamenuju. Ima samo tri primjere na -aju: pjevaju, nasadjaju i posadjaju. Ti nastavki reflektiraju stanje, kakovo danas nalazimo u govoru Poljancev u sjevernom Gradišću.

Pod vjerojatnim uticanem nimškoga

Jedino u pasivu perfekta se Naković služi oblikom, ki je nastao vjerojatno pod uticajem nimškoga, i to glagolom postati, prema nimškomu werden i trpnim pridjevom, npr.: Zêc je postal od lozara ustrêljen (20), Vojaki su postali od neprijateljov [sic!] preobladani (20).

U leksiki je Naković zapeljao dost inovacijov iz Hrvatske, npr. zatvor [uza], progon, [proganjanje], lêčnik [vračitelj], livada [sinokoša], služkinja [službena], prohod, prilaz, milostinja, pêva [jači]. Ovde triba spomenuti i neupotribljavanje adverbov u funkciji verbalnih prefiksov, tako mnogobrojno zastupanih u starjoj vjerskoj književnosti.

Razlike nisu niti bile tako velike

More se reći, da se je Nakoviću u njegovoj slovnici u visokoj mjeri ugodalo usmiriti književni jezik Gradišćanskih Hrvatov u pravcu ondašnjih književnojezičnih rješenj u Hrvatskoj. Ako premislimo, da Adolfo Veber Tkalčević zadržava “rogato” e u svojoj “Slovnici hervatskoj” sve do ljeta 1871., ter da se je u toj istoj knjigi zadržalo i slogotvorno r kot er, da se je u Hrvatskoj etimološki način pisanja čuvao otprilike isto tako dugo, tako da Maretić još ljeta 1884. predbacuje sljedbenikom zagrebačke škole “zebnju” [strah] od novijih oblikov, onda se mora reći, da razlike nisu niti bile tako velike, kot bi nam se mogle pokazati iz današnjega gledišća. Izgleda, da su postojale još sve razvojne mogućnosti, da se u Gradišću na temelju Nakovićevih rješenj s vrimenom preuzame skupni književni jezik.

 

Četvrto razdoblje: lj. 1919. do 1945.: vraćanje vlašćim temeljom

Ča naliže književni jezik, je Naković djelovao uprav u prelomnom vrimenu, a izvan toga je on i Miloradićev neposredni prethodnik kot sastavljač hrvatske slovnice, samo da je Mate Meršić Miloradić našao jur sasvim druge prilike u odnosu obadvih književnih jezikov.

 

Sve veće razlike med dvimi književnimi jeziki

Otkada su se na kraju stoljeća u Hrvatskoj potpuno probili vukovci, nastaju razlike med gradišćanskohrvatskim književnim jezikom i književnim jezikom u Hrvatskoj sve veće. Način približavanja tomu jeziku postat će drugačiji nego je bio dotle, a da je potribno takovo približavanje, jasno je shvatio i Miloradić, ar bi drugače postojala pogibel, da se Hrvati u Gradišću otcipu od svojih zviranjkov. Tu misao je izrazio ljeta 1919. u poznatoj pjesmi

“Republika”.
A ča našu rič naliže,
Ta je nek za ljude niže!
Zgublja se prez književnosti,
Zato, ako nismo prosti,
Nam jezik za knjige budi
Kot ga pišu učni ljudi!
Kot Šopron za Honza, Linu
Knjige pišu u Berlinu,
Ne jezikom kot ga oni
Znadu drt i trt Šoproni! …

Miloradićeva slovnica

Iako je Miloradić izdao svoju slovnicu stoprv 1919. ljeta, kad je jur bio objavio velik broj svojih pjesam, nam njegova slovnica dobro predočava promjene u prispodobi s prethodnom Nakovićevom slovnicom i pokazuje temelj, na kom je sam pjesnik stvarao. Miloradić nij bio filolog. U podjeli gradje je skoro u cjelini preuzeo “Pristup u gramatiku” iz Maretićeve “Hrvatske ili srpske gramatike za srednje škole”. Jedino je prilagodio gradju gradišćanskohrvatskomu književnomu jeziku.

Kod suglasnikov Miloradić spominje uz dj i gj, ke u svoji pjesma i razlikuje, i znak tj, koga ni u slovnici ni u svoji pjesma ne hasnuje. Kod samoglasnikov nabraja a, e, é, e, o, u, medjutim u čitavoj slovnici moremo najti grafem é samo u nekoliko riči: prételju, tréte, sél, imén, télac, stépeni, stépen. Vjerojatno Miloradić njim bilježi svako diftongirano e, ko u svoji pjesma piše digramom ie. U spjevu “Naša teta Kate” (“Kalendar Svete Familije” za ljeto 1919., str. 90) nalazimo ove primjere: odriedi, njievi, viekoma, miestu, počietnik. U pjesmi “Pčela” (isti kalendar, str. 34) piše: ziet, cviet, mied.

Dosta izmjenov u deklinaciji

U deklinaciji ima dost izmjenov u prispodobi s Nakovićevom slovnicom. Kot nastavak L jd. m. r. preporuča -i, a kot dubletu -u. Vokativa nima u paradigmi, ali ga spominje kod padežnih nazivov kot “zovni” s dodatkom: Zovni padež imamo neg [sic!] za nike riči: Bože! človiče! pretelju! gospodaru! striče, teče, ujče, kume. G mn. imenic obdjeluje opširnije, predlažući kod ženskih i sridnjih kratke oblike. Spominje, da je takovih oblikov i kod muških: oc-ev i otac, lapt-ov i lapat, pa nabraja i nastavak -ih: vol-ov i vol-ih, očenaš-ev i očenaš-ih i dr., kod ženskih i-osnovov postulira za neke riči nastavak -jum ili -ju s alternacijom.

U konjugaciji Miloradić tolerira u prezentu u 3. l. mn. kod formanta e nastavke: -u (-eju, -edu), kod -je: -ju (-edu), kod -a: -aju (-adu), kod -i: -u 
(-iju, -idu). Istu šarolikost oblikov u 3. l. mn. susrećemo i u njegovom pjesništvu. Za aorist i imperfekt kaže vrlo lapidarno: “Va književnom jeziku jesu još i druga vrimena, pri nas imamo od ovih: biše, rekoše, govoraše i takovih …” [str. 18]

Miloradić napušća karakteristike zagrebačke škole

Miloradić napušća neke osnovne karakteristike pravopisa zagrebačke škole. On dolazi otprilike do istoga rješenja, kakovo vidimo i kod Ivana Čukovića, ki je počeo pisati crikvene knjige na prelomu stoljeća. To je vrime, kada se javljaju prvi teksti, u ki se već ne piše “rogato” e, ali se u nji još ne odražavaju korjenite jezično-pravopisne promjene, ke su nastale u zadnjem desetljeću 19. st. u Hrvatskoj.

Tipičnim primjerom toga “prijelaznoga” pravopisa je Čukovićev molitvenik Vsakidanja hrana kršćansko-katoličanske duše iz ljeta 1902., pisan peldodavnim jezikom, potpuno u duhu književnojezične tradicije, ku ali on u cijeloj poredici pravopisnih rješenj lomi. Kod njega susrećemo oblike milošćami, a ne milostjami ili miloštjami, kot se je dosle pisalo, kršćansko, a već ne kerstjansko ili kerštjansko, poniznošćom, a ne poniznostjum ili poniznostjom, š mjesto ž, z u veza kot š njimi itd. Ali se i u toj knjigi pridržava “etimološki” način pisanja, npr. petdeset dan odpustkov (str. 4). I Miloradić samo u iznimno rijetki slučaji piše samoglasno r kot er, u pjesničtvu se ne more najti ni jedan primjer, tj piše uvijek kot ć, a napustio je i “rogato” e, pak kod njega opet nalazimo kod zamjenic like nigdo, nigdar, ništo, niki.

Miloradić se okreće već čakavskomu temelju

Prispodobivši njegovu slovnicu s Nakovićevom, more se reći, da se Miloradić opet okreće već prema čakavskomu temelju gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika, napušćajući do neke mjere težnju za približenjem hrvatskomu književnomu jeziku na morfološkoj i fonetskoj razini. Na takovoj osnovi stvorit će Miloradić bogato i zrelo pjesničko djelo, kim će udahnuti tomu jeziku novi život i novu svježinu, pa će tako ohrabriti čitavo jedno pokoljenje, da ta jezik i nadalje njeguje i obogaćuje.

U svojem pjesničkom djelu je Miloradić neizrecivo obogatio rječnik gradišćanske pisane riči na četverostruk način:
1. putem upeljanja mnogobrojnih riči iz organskih govorov,
2. putem preuzimanja riči iz hrvatskoga standardnoga jezika,
3. putem posudjenic uglavnom iz madjarskoga i nimškoga jezika,
4. putem kovanic i minjanjem izvornoga značenja pojedinih riči,
ojačajući tako čakavsku osnovu našega književnoga jezika.

Dobrovićeva druga štanka

Po Prvom svitskom boju su gradišćanskohrvatski pisci za očuvanje svojega opstanka u novoj državi Austriji proširili svoje jezično djelovanje na sva polja kulturnoga života. Gramatičke upute daje Ivan Dobrović u svoji štanka (Druga štanka 1926., Treta štanka 1929.). Pokidob nisu imali dost razvijena jezična sredstva, posizali su naširoko za jezičnim bogatstvom stare domovine, i to Ivan Dobrović sam, ali u još većem opsegu urednik Hrvatskih novin, Mate Feržin. Tako je rječnik počeo pokrivati nove potriboće, ali i izazivati suprotstavljanje kod odredjenoga kruga ljudi. Zbog toga su se odmah morali braniti od predbacivanja, da ne pišu po hrvatsku, nego po slovačku. Jedan od najaktivnijih pobornikov jezičnoga približavanja je bio književnik Ignac Horvat.

 

Peto razdoblje: 1947. do danas – novi pokušaj preuzimanja hrvatskoga standarda i sistematično gajenje vlašće tradicije

Pokušaj velikoga sistematičnoga približavanja se je poduzeo po Drugom svitskom boju. Mjerodavni ljudi su Ignac Horvat, Feri Sučić i Karlo Preč.a) Zamjenica vas, vsa, vse počela se je pisati kot vas, sva, sve, b) e-refleks jata piše se kot ije ili je, d) -l aktivnoga participa se je zaminilo sa -o, e) u 3. l mn upotribljavaju se skoro isključivo kratki obliki,f) od etimološkoga pravopisa se je prešlo na fonološki,g) v, va se piše kot u.

Radikalni korak 1960. ljeta

Ov put nastavlja Štefan Zvonarić svojim udžbenikom Čitanka 1950. Najradikalniji korak poduzeo je 1960. Konrad Meršić u vježbanici i gramatiki Naš jezik, napisanoj na skoro čistom književnom jeziku. Otpor protiv te prakse se je pojavio osobito sa strani asimilantov, ki su mu predbacivali, da sebe i naš narod prodaje jugokomunistom. Mnogi roditelji, osebito u sjevernom Gradišću, su počeli slati svoju dicu u nimške škole, tvrdeći med drugim, da im ne moru pomagati pri zadaća, ar da to nij naš jezik.

Ograničen kontakt s materinskim jezikom

Stoljeća uticaja velikih jezikov u nehrvatskoj okolici, školovanje na većinski jeziki i osebito u poslidnje vrime skoro isključivo hasnovanje tih jezikov u zvanju i njeva dominantna prezentacija u mediji ograničavaju kontakt Gradišćanskih Hrvatov s njevim materinskim jezikom uz obitelj ipak na dost usko polje: ako živu u hrvatskoj općini u najboljem slučaju na školu i na crikvu, u slobodnom vrimenu na selo i dijelom na prijateljski krug i na različna manjinska društva, a nazadnje na ono malo zastupanja u masovni mediji. Pri tom ne ostaje ni vrimena, a većputi ni volje na svladanje hrvatskoga književnoga jezika, ar fali ta velika emocionalna komponenta, ka je veže sa zavičajnim jezikom.

Zato se je kolo moralo okrenuti opet u drugom pravcu. Opet se u podučavanju hrvatskoga jezika u školi ide sljedećim putem:
– U prvi četiri razredi osnovne škole se podučava zavičajni govor,
– u glavni škola i u prvi četiri razredi gimnazije gradišćanski književni jezik,
– u gornji razredi gimnazije hrvatski standardni jezik.

Normiranje književnoga jezika

Da bi Gradišćanski Hrvati mogli pokriti sve potriboće suvrimenoga života, bilo je potribno, da se njev književni jezik normira kot standardni jezični oblik. Otkada postoju (1979.) hrvatske emisije u radiju (na televiziji 10 ljet kašnje), oćutilo se je sve teže nepostojanje vlašćega rječnika. 1982. se je konačno pojavio dugočekani Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik, a 1991. ljeta Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik.

Rječnikom se sigurno pojačava autonomnost gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika u odnosu na hrvatski standardni jezik, iako, naravno, nije to neki posebni jezik.

Gradišćanskohrvatski rječnik

Kakov je sastav rječnika? On črpi gradju iz pisanih izvorov zadnjih sto ljet, iz živoga govora, iz koga su se pobirali leksički podatki na temelju kvestionara Općeslavskoga lingvističkoga atlasa, nadalje iz pojedinih dijalektoloških djel. Uneseni su neki internacionalizmi kot i mnogi pravni termini uglavnom iz standardnoga hrvatskoga jezika, poredica terminov iz najraznorodnijih poljev različnih strukov, prez zgledanja na porijekla takovih riči.

Pri normiranju se je gledalo na to, da se preporuči on oblik, ki je najzastupaniji u suvrimeni gradišćanskohrvatski teksti i ki je najbliži paralelnomu obliku u hrvatskom standardnom jeziku. Zato rječnik na nijedan način nij kočnica u zbližavanju obadvih književnih jezikov.

Gramatika kot logični nastavak

Za daljne normiranje toga jezika je bio logični nastavak izdjelanje gramatike, osebito otkada je gradišćanskohrvatski drugi službeni jezik. Za školske potriboće je Mirko Berlaković sastavio kratku prispodobnu gramatiku Hrvatska gramatika (1995.).

Prez normiranoga jezika ne more biti pouzdane komunikacije u administraciji, i stoprv normiran književni jezik more služiti kot siguran temelj za izdjelanje zakonov, formularov, ali i različnih školskih knjig. Zato će biti zadaća gramatike u prvom redu jačanje jezičnoga znanja Gradišćanskih Hrvatov, pak će sigurno i ona pridonašati i razumivanju općega hrvatskoga književnoga jezika.

Nikola Benčić s Ivom Sučićem u “Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, Željezno/Borta 2003, ZIGH, str. 13 – 23.; ISBN 3-901-70611