Ludvik Kuzmić
Skoro na pragu 19. stoljeća – točno rečeno 1806. ljeta – je došlo u gradišćanskohrvatskoj pismenosti do važnoga preokreta. Toga ljeta je počela i kod nas niknuti klica svitske štampane riči, ka je pak u peršoni Bizunjca Mate Drobilića – po zvanju šandara i gruntovničara – doživila svoj prvi vrhunac. Zanimljivo, da su se istovrimeno pojavile dvi raznovrsne knjige. Naš prvi poznati kalendar naslovom „Nóvi horvaczki kalendar“, štampan u Šopronu i bizunjskoga farnika Ivana Žigmunda Karnera „Slabikar aliti jimen knyiz`icza za haszan ladanyzkih skol horvatzkoga naroda va ugerszkom kralyesztvi“, štampan u Pešti. Ada jedan kalendar i jedna početnica, sve čim se je i pajngrčanski školnik Martin Borenič svoj cijeli žitak bavio, ča je i njemu na srcu ležalo.
Stavimo si veljek na početku pitanje: ke školske knjige je sastavio Martin Borenić? U našoj literaturi je pretežno pominak o knjiga – ada o množini! (MERŠIĆ 1963: 96-97). Ali jasno i potpuno sigurno je njegovo autorstvo samo u vezi s „Početnicom za katoličanske, hèrvatske škole va ugàrskom kraljestvu [1]. S-dopuštjenjem preuzvišenoga gjurskoga biškupa. Pèrvo izd. U Gjuri 1880. Franc Klenka.“ Doživila je 12 izdanj i hasnovala se je punih 40 ljet – moremo reć sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije, odnosno do priključenja Gradišća k Austriji.
Ali jur ovde se potpikujemo na neka otvorena pitanja: zač je prvo izdanje iz 1880. ljeta izašlo anonimno, a ne pod Borenićevim imenom? Sačuvan je jedan jedini primjerak i ta unikat se čuva u Pešti u Országos Széchényi Könyvtáru! Neznam od koga izdanja početo se on bilježi kot autor, pokidob mi u bibliografiji falu primarni dokazi za 2., 3., 4., 6. i 8. izdanje! U prvom redu je to posljedica dužičkoga životnoga ciklusa školskih knjig, u kom su se ove jednostavno poderale, tako da falu skoro svenek naslovne strani. [2] Početnica je 2., 3. ili 4. izdanjem znatno preuredjena i najkašnje od dokaženoga 5. izdanja iz 1892. ljeta čitamo na korica i na naslovnoj strani „složena od M. B. (=Martina Borenića) i sve do 12. izdanja je pak nepreminljivo pretiskana.
Osebujno kod školskih knjig je ime autora imalo velik uticaj na nje recepciju. Knjiga priznatoga, odnosno poznatoga pedagoga i pisca je od samoga početka bolje primljena i akceptirana. Javnosti je imenom sugeriran visok stupanj kakvoće/kvaliteta, a na drugu stran je autor opet dobivao simbolično neku legitimnost na stručnom i pedagoškom području. Dugotrajnim hasnovanjem jedne školske knjige je pak ime autora stalo s časom za samo djelo. To valja i za ov priručnik, koga su hasnovale mnogobrojne školarske generacije! [3]
Izraze autor ili pisac nesmimo staviti na današnje vage. Nećemo je interpretirati u današnjem smislu, pokidob je to bio u slučaju početnice posao uredjivanja, redigiranja ili rijedjekrat prevadjanja.
Početnica je samo u prvom dijelu: uči se abeceda, samoglasniki, suglasniki, potom različne kombinacije riči, prvo kraće pa duže, na svakoj strani jedno slovo, prvo pisanimi slovami, potom tiskanimi. Nakon 40 stran početnica preraste u štanku. Jednostavni teksti su iz svakidašnjega života, o prirodi, kratke poučne pripovitke – mi bi rekli pelde za lipo ponašanje – ganjke i molitve u toku dana. U prozne tekste su natrunute pjesmice, opet u prvom redu poučnoga sadržaja. [4]
Borenić se naslanja velikodušno na Glavanićevu iz Bahove ere iz 1859. i na prethodnu „Pocsetnicu“ iz 1873. ljeta. Zbog toga je na primjer kod suglasnikov fonem /ć/ označen na dva načine: dvografemom tj i monografemom ć. Obadva grafijski znaki su u jednoj riči ravnopravni, samo da se ć javlja u svi tri položaji, a tj samo u sredini. Za fonem /đ/ ima isto još obadva dvografeme: dj i gj. Alfabet završava posebnom slovom è ( i to e sa znakom naglaska, s gravisom) pred slogotvornim /r/ – Glavanić je naziva „mutnim“ è. Nazadnje slijedi slova „rogato“ e, ko je postalo simbol ilirizma i je prepustilo čitanje jata svakomu po svojoj volji. Tim je ě (jat) pomoću Borenićeve početnice kod nas u zapadnoj Ugarskoj jako dugo preživio – neka paralela protestantizmu u literaturnoj povijesti, ki je uprav u našem kraju našao svoj zadnji refugium.
Govor je o knjigi za osnovne škole s leksikom, s rječničkim blagom iz seoske svakidašnjice. To je klasična početnica ka se koncepcijski i jezično potpuno uklapa u ostale ondašnje školske knjige. U cijelom 19. st. su se školske knjige kumaj razlikovale od drugih štamparskih produktov. Klasični layout i slabe tipografske varijacije su za knjigu isto tako karakteristične kot i potpuno manjkanje ilustracijov, ča je sigurno i rezultat šparanja i ondašnje štamparske tehnike. Ja kanim još samo upozoriti na jednu činjenicu: Borenićeva početnica stoji na prvom mjestu udžbeničkoga kola „Horvát népiskolai tankönyvek“ iz 1880., u kom je izašlo sedam različnih školskih knjig i ovim se triba zahvaliti, da se je kod nas konačno probila reformirana grafija, takozvana gajica. [5]
Ka je pak ta daljnja školska knjiga, ka se njemu pripisuje?
To je „Druga štanka za katoličanske hèrvátske škole ugarskoga kraljestva. V Gyuri, izdaje Franjo Klenka. 1880. “ štampana je kot 2. knjiga spomenute udžbeničke serije „Horvát népiskolai tankönyvek“. I kod ove mi falu do sada primarne bibliografske potvrde za 2. i 3. izdanje. (prisp. KUZMICH 1992: br. 140, 204, 239, 315 i 392) Usput rečeno: prva štanka ne postoji ončas kot posebna knjiga. Kot ste pred kratkim čuli, je to bio integrativni 2. dio Borenićeve početnice.
Najsigurnija i najpovjerljivija – bi rekli – je informacija direktno iz ust, odnosno iz pera samoga Martina Borenića. Borenić je poslao Janki Barlèu u Zagreb dvi verzije svojega životopisa. Prvu 10. marcijuša 1922. i u ovoj on piše: „Ja sam jednu početnicu, ka je 11. izdanje, a gospodin Naković jednu „drugu štanku“, ka je 6. izdanje doživila, napravil, i ove knjige su bile ča do sada va škola naše krajine hasnovane.“ (Jembrih 1986: 68) Oko 6 ljet kašnje – 3. augusta 1928. – šalje on u Zagreb drugu i opširniju životopisnu varijantu u koj čitamo: „Ja sam prik zel početnicu i štanku – prva je doživila 11. izdanje, a druga 6., g(ospodin) Naković prirodopis i zemljopis i niki drugi povest i fiziku. Ovako smo došli do naši jako potribnih knjig.“ (JEMBRIH 1986: 77-78)
Vidite diskrepanciju! Ča je sada istina? Sam Borenić otvara vrata kaosu, pokidob prvi put pripisuje „Drugu štanku“ Nakoviću, a šest ljet kašnje samomu sebi. Citirana dilema se pak vuče kroz cio niz naše literature. Tako na primjer pelja Martin Meršić st. Mihovila Nakovića kot pisca, a Martin Meršić ml. Martina Borenića. (MERŠIĆ 1941, 61; MERŠIĆ 1963, 97) U pristupačni dijeli Borenićeve ostavšćine nij dokaza, nij slijeda, ki bi kazao na Borenićevo autorstvo!
Nijedna naša školska knjiga 19. stoljeća nij toliko narasla, nij toliko proširena, kot „Druga štanka“. U toku vrimena je do 6. izdanja udebljala od 127 stran na 181, ada za jednu tretinu. Najveći dio tekstov temelji doslovno na Glavanićevoj “Pervoj štanki“ iz 1860. ljeta a u kasniji izdanji su teksti pretežno prijevodi iz ugarskoga, npr. i najopširnija pripovitka o „Krištofu Kolumbusu“, ka ide prik 20 stran. Moguće, da su proširenja – osebujno zadnje po Nakovićevoj smrti – iz pera Martina Borenića, tako da se je štanka počela njemu pripisivati. Samo jedno od mnogih mogućih špekulacijov. Neću otvoriti vrata još većim zabludam! Istina, odnosno odgovor leži i čeka morebit zaprašeno na polica biškupskoga arhiva u Juri.
[ Usput kritiziram na ovom mjestu najoštrije činjenicu – da nij pristupačan jedan dio Borenićeve ostavšćine u privatni ruka, tako da se još pojača istraživačka nesigurnost!]
A sada prelazim iz školske literature na kalendarsku:
Borenićevo ime i danas još povezujemo u prvom redu s kalendari, s kolendrami – kako je je narod svenek nazivao. Ubrajamo ga u red naših velikanov kalendarstva – takozvanih kalendarcev. A tomu poslu se je on ćutio pozvan. Pokidob se i u vezi s kalendari u našoj literaturi ponavljaju i potiplju brojne pogriške, ću prvo pokusiti, da pružim čim točniju biliografsku sliku. [6]
U kronološkom redoslijedu mu je prvi bio „Kerštjansko-Katoličanski Kalendar“ , ki je ishadjao u Željeznu kod Eduarda Dicka. Uredjivanjem je Borenić počeo jur 10. tečajem za 1900.(tisućdevetstoveto) ljeto. Kalendar je izašao još pod Nakovićevim imenom, ali izgleda da ov zdravstveno već nij bio u stanju redigirati kalendar. Kompletni rukopis za štampariju se nahaja u Borenićevoj ostavšćini. Borenić je pak peljao spomenuti kalendar još do zadnjega broja 1903. ljeta. Zmožna naklada od 5000 egzenplarov potvrdjuje široku obljubljenost u našem narodu. U zadnjem broju mu je bio jur odskočio njegov najvjerniji suradnik plajgorski školnik Ivan Domnanović, ki je pokrenuo za 1903. ljeto novi kalendar naslovom „Hervatski Kalendar sv. Antona Paduanskoga“, štampan kod Roth Jenöa u Kisegu. Borenić je pak nastao suurednik ovoga kalendara, ali izgleda stoprv za 1905. ljeto, u kom se pojavlja prvi put i kot pisac. Kod prvih dvih tečajev ovoga kalendara nam falu nažalost kod svih poznatih egzemlarov naslovne strani! Po nagloj smrti Ivana Domnanovića je Boreniću pomagao od 8. tečaja 1910. ljeta štikapronski školnik Jandre Kuzmić. 5 ljetnim prestankom izmed 1917. i 1920. ljeta su ga oni dva peljali sve do 16. godišća 1922. ljeta.
Priknjučenjem k Austriji se je potpuno preminjila infrastruktutra na području štamparstva i književnoga djelovanja. To ali nij srušilo ili smanjilo Borenićev izdavački elan. Jur 1923. je ponovno s Jandrom Kuzmićem postavio na noge novi kalendar naslovom „Hervatski Kalendar Gradjanske Deržave “, štampa i naklada G. Horvath u Željeznu. Doživio je samo 4 tečaje, a zadnje dva 1925. i 1926. je Borenić sam uredio.
1926. ljeta se je prvi put pojavio i „Kalendar sv. Mihovila “, u Mödlingu, štampan u stanu misije sv. Gabrijela, koga su po naslovnoj strani pokrenuli „hrvatski rodoljubi u Gradišću i Ugrskoj“. Ljeto dan kašnje je jur uz pomoć gradišćanskih rodoljubov sve do 6. godišća za 1931. ljeto bio Martim Borenić odgovoran za ov kalendar!
Tim je on dokaženih 28 kalendarskih godišćev uredjivao za naše seoske ljude. Marljivost, strpljivost, idealizam i jaka energija su mu služile kot pogon za tako bogatu štamparsku djelatnost, za borbu za jezik i kulturu i pri obladanju svih poteškoć. Išao je tvrdoglavno svojim putem i nam mora biti svisno, da njegov dopisni krug nij bio bogzna kako velik. (Najvećega je sigurno imao ončas „Kalendar sv. familije“ oko Miloradića i Martina Meršića st.!) Pomoću indeksa se more lako zaključiti, da je neke kalendarske tečaje praktično sam napisao. Ne tuži se zaman Janki Barlèu u Zagreb „mnogi su mi pomoć obećali, ali ovih je valjala poslovica: Široka su usta a tesna je ruka“. (JEMBRIH 1986: 78) I Borenić je odbio poziv požonskoga profesora Krajnyak Eduarda na sudjelivanje u kalendarskom projektu , ča su potom činili i svi ostali naši kulturni aktivisti i pisci. [7]
U Zagreb se dalje tuži o skraćivanju rukopisov – da mu je štampana samo jedna tretina materijala. (JEMBRIH 1986: 72) Razumljivo: povijesni štampar je bio ujedno i knjižar i nakladnik, ki je bio interesiran načinjiti čim manjom investicijom čim veći dobitak.
Neću njegovu štampanu rič ocijeniti iz pogleda književne vridnosti. Zvana nekolikih pjesmic nij ovde govor o originalnom književnom stvaranju. Martin Meršić st. to čini malo sarkastičnim načinom u svoji Spominki kad piše „ali toga sadržaj biše nek „medena voda“ iz nimškoga prevodjene ganljive povidajke, štorice, ka-ta jako čemerna pjesma. “ (Meršić 1993: 185-186) I dandanas se to djelo na književnom području, ta akt prevodjivanja malo ili kumaj cijeni i priznaje. Boreniću su falili potribni priručniki: on si nij zaman željio veći nimško-hrvatski rječnik iz Zagreba. Pači u tom kontekstu samo jedno: Borenic skoro nikada nij citirao zviranjke svojih člankov, bolje rečeno prijevodov.
Iz jezičnoga pogleda stoji njegovo ime manje za inovaciju, za kakove eksperimente ili približavanje k južnomu standardu nego već za tradiciju, za kontinuitet, za očuvanje dostignutoga i za bližinu prema narodnomu izrazu – sve iskuseni postupki i pravi odgovor na silni pritisak madjarizacije tadašnjega javnoga života. Sve spomenuto valja i za školske knjige. Istaknuti kanim na ovom mjestu vrlo zanimljivi dio reklame i oglasov na kraju ondašnjih kalendarov. Nudila se je u prvom redu medicina, vračtvo za ljude i za blago, različno dugovanje za domaćinstva i za seljački svit. Vabilo se je još velikodušnimi teksti, čudakrat u stilu pripetenja ili doživljaja – leksički zanimljivo i čudakrat u južnom književnom jeziku. U principu su i kalendari bili ončas školske knjige, skoro jedino izvancrikveno i izvanškolsko štivo. Narodne knjige u najčišćem smislu. Idealno štivo izmed zabavi i pouke! U kalendari je Borenić nastao učitelj cijeloga naroda, ne samo dice.
Stoprv izdavanjem „Naših novin“ 1910. ljeta je kod nas intenzivni način čitanja krenuo polako putem ekstenzivnoga. Iz pogleda ilustracije i koncepcije je došlo u štampi najkašnje u slijedeći 30-ti ljeti do prave „revolucije“, a tim se počinje vizualni karakter čitanja i kod nas sve jače probijati.
Završavam svoje izlaganje u kom sam si Martina Borenića kratko pogledao pretežno iz štamparske i bibliografske perspektive i vidile ste, da i ovde još triba rasčistiti mnoga pitanja. Na svaki način je Martin Borenić suoblikoval zlati vijek školskih knjig u 2. polovici 19. stoljeća i zlati vijek našega kalendarstva početkom 20. stoljeća. Borenićevo ime je sinonim za pol stoljeća štampane gradišćanskohrvatske riči!
Zviranjki
BENČIĆ, Nikola: Književnost Gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921., Zagreb (Prinosi za povijest književnosti u Hrvata. Autori i djela, knjiga VII.)
HADROVICS, László: 1984. „Burgenländische Schulbücher der Bachära“ , Burgenland in seiner pannonischen Umwelt, Eisenstadt (Burgenländische Forschungen, Sonderband 7), 140-150.
JEMBRIH, Alojz: 1986. „Ein Beitrag zur Kenntnis der kulturellen Beziehungen bedeutender burgenländischer Kroaten mit dem Mutterland zu Beginn des 20. Jahrhunderts“ , Burgenländische Heimatblätter 48: 2, 57-87.
KUZMICH, Ludwig: 1992. Kulturhistorische Aspekte der burgenlandkroatischen Druckwerke bis 1921 mit einer primären Bibliographie, Eisenstadt (Burgenländische Forschungen, Sonderband 10).
LITTERAE circulares ad venerabilem clerum almae dioecesis Jaurinensis. Jaurini 1857-1922.
MERŠIĆ, Martin: 1941. „Školsko izobrazenje naših predocev i pisci školskih knjig “, Hrvatski kalendar 1941, Neusiedl am See, 53-63.
MERŠIĆ, Martin: 1963. Baumgarten im Burgenland, Selbstverlag.
MERŠIĆ, Martin: 1993. Spominki. Ured. N. Benčić; J. Čenar, Željezno, Hrvatsko štamparsko društvo.
TOBLER, Feliks: 1980. „Ivan Čuković i početki naših školskih knjig pod Austrijom“, Gradišće Kalendar, Željezno, 54-57.
Podrubak
[1] Za 6. izdanje iz 1894. ljeta postoju dokazi iz literature. Prisp. Kuzmich 1992, br. 530. |^|
[2] Produkcija školskih knjig državu nij čuda stala! Stroški su se prevalili, ako jur ne potpuno, ali velikim dijelom na roditelje i dica su nosila svoje školske knjige sa sobom domom. U Monarhiji je bio zakonom od 1775. ljeta jedan dio prodanih knjig u trivijalni predmeti predvidjen besplatno za siromašku dicu. U principu je bilo za siromahe svenek premalo knjig, tako da je moralo čudakrat već dice u jednoj knjigi skupa gledati i štati. Sirotinjske knjige su se davale samo u dolnji razredi i čuvale su se u školi u ormaru. Stoprv u 2. polovici 19. stoljeća su si je smila dica, ka su bila vrla i marljiva, dozvolom učitelja ili seoskoga farnika sa sobom zeti. |^|
[3] U vezi s autorstvom nesmimo pozabiti i na sve druge važne aspekte, npr. na honorare, na ocjenjivanja ili na aprobacije. Aprobacija je bila kulturnopolitički akt, kim su vlasti (država i crikva) mogle dobro odredjivati i uredjivati po svojoj volji. Zato nam mora biti jasno: povijest školske literature je i povijest odbijenih manuskriptov, predlogov i idejov! Zanimljiva materija, a o neki mikroperioda spomenute književne i jezične povijesti imamo vrlo dobre študije, prisp. Hadrovics, 1984 ili Tobler, 1980. |^|
[4] Pjesmica „Sura mica“ (Početnica, 67. str.) je od Mihovila Nakovića, prisp. pismo Mihovila Nakovića iz Koljnofa, 29.08.1879. Ostavšćina Martina Borenića iz stana Mathiasa Priora, Pajngrt, Grabeng. 10, u Hrvatskom kulturnom društvu u Željeznu.
Istim pismom šalje Naković Boreniću na pregled jednu zegrebačku početnicu s primjedbami, kako triba pisati predvidjeni udžbenik. Citiram doslovno najzanimljiviji odlomak korespondencije: „ Čas je, da naš hrvatski narod jednoč se iz svoga dibokoga sna probudi i u svojem miloglasnom i bogatoričnom jeziku napreduje, ar ovako, kako je dosle bilo, dalje durati je nemoguće. Mila mi je moja materinska rič, ali i pak bi ju još volil poněmčanu ili pomagjarenu viditi, nego ovakove knjige imati, od kih ti evo priloženo několiko listih šaljem. Sudi sâm, su li evo one dobre knjige, ke su mnogi branili i još sada neutrudljivo branu!“ |^|
[5] 16. dec. 1880. objavljeno je u okružnici jurske biškupije štampanje svih ovih hrvatskih školskih knjig kod Franca Klenke u Juri. Uz cijenu doznajemo i mjesta prodavanja (Jura, Šopron, Požon i Željezno), ali nažalost falu svaki podatki o pisci, odnosno sastavljači. Prisp. Litterae circulares 1880. Nr. 3150. |^|
[6] Predbacujemo Fili Sedeniku, da je zasadio i pomnožio u našoj književnoj povijesti mnoge pogrišne podatke. Ali i danas je za mnoge pisce točnost na bibliografskom području sve drugo nego važna! |^|
[7] Prisp. poštanska dopisnica od 21.03.1902. Ostavšćina Martina Borenića … u Hrvatskom kulturnom društvu u Željeznu. |^|
