KLIMPUŠKI RUKOPISNI FRAGMENT

1. UVOD

Prvi pisani i jezični spomenik za svaku kulturu nosi poseban značaj i ulogu u povijesti jednoga naroda ili narodne grupe. Tako je i kod Gradišćanskih Hrvatov. Početak njeve prve samostalne pismenosti u novoj životnoj sredini (po doseljenju tijekom 16. stoljeća) čini rukopis iz 1564. ljeta, ki se nalazi na zadnjoj stranici latinskoga misala, ki je tiskan 1501. za ostrogonsku biskupiju. Misal se danas čuva u knjižnici jurskoga sjemenišća u Ugarskoj, Győri Egyházmegyei Kincstár és Könyvtár. Do sada je ov jezični spomenik bio poznat pod naslovom Klimpuški misal ili Klimpuška knjiga, pokidob da ovi nazivi ali nisu točni, jer imenuju cijeli misal a ne samo rukopisni fragment, uvodi se novi naziv – Klimpuški rukopisni fragment (Klingenbacher handschriftliches Fragment). Ov fragment je dakle najstariji poznati i sačuvani pismeni i jezični spomenik Gradišćanskih Hrvatov.

Floris Rómer je 1861. ljeta kao prvi spomenuo ove bilješke u misalu u svojem opisu nimških bilješkov na prvi strani mašne knjige, hrvatski tekst je ali samo kratko napomenuo jednom rečenicom. Prve kraće analize i posebne članke o Klimpuškom rukopisnom fragmentu objavili su Jandre Verdenić 1932. na ugarskom, a Martin Meršić 1935. na hrvatskom jeziku. Jandre Karall je 1963. ljeta točnije opisao fragment u svojem diplomskom djelu u kom se bavi pobožnom književnošću Gradišćanskih Hrvatov. Rukopis je spomenut skoro u svi članki i knjiga, ke se bavu Gradišćanskimi Hrvati, njevom kulturom, literaturom i jezikom. Samostalna i opširna analiza ovoga jezičnog spomenika ali do sada još nije objavljena.

2. ANALIZA

Sastavljen od već pojedinih djelov čini ov rukopis jako kompleksnu tematiku: Na početku se nalazi molitva Oče naš, zatim drugi dio fragmenta koga čini vazmena jačka Krištuš je gore ustal, i na koncu slijedu kraće bilješke i potpisi. Spomenik je uglavnom pisan hrvatskim narodnim jezikom, manjim dijelom latinskim jezikom, no u molitvi se najdu i neki ostatki crikvenoslavenskoga jezika. Ono ča ov spomenik čini posebnim je glavni dio pisan posebnom vrstom ćirilice, poznatom pod nazivom hrvatska ili zapadna ćirilica, odnosno bosančica. Uza to je nekoliko redov zabilježeno latinicom, a zadnja bilješka glagoljicom. Stoga ov fragment nosi nekoliko karakteristikov hrvatskih jezičnih spomenikov sridjega vijeka – trojezičnost i tropismenost.

Analiza Klimpuškoga rukopisnoga fragmenta jasno pokaže da se ne more sa stopostotnom sigurnošću potvrditi gdo su bili pojedini pisci različnih dijelov. Jedino se čini jasnim, da je ista ruka zabilježila molitvu Oče naš tr vazmenu jačku, a autor tih se zove Georgium Vuković iz Jastrebarskoga, ča se vidi iz potpisa. Nažalost o njemu nimamo točnijih informacijov i podatkov. Moguće bi bilo da je i on pisac zadnjega reda fragmenta, naime kratkoga pozdrava, pisan glagoljicom. Medjutim za ovu pretpostavku nimamo dovoljno dokazov, ali po veličini slov i opće slike pisma moglo bi se zaključiti da je pisac znamda kanio pokazati da vlada svim trim pismam poznatim i proširenim u hrvatskoj sridnjovjekovnoj sredini. Autor dvih rečenic latinskim pismom, jedna hrvatskim, druga latinskim jezikom, mogao bi biti neki duhovnik imenom Filipović, ki se je samo svojim prezimenom potpisao ispod tih zapisov. Za treće ime, ko se nalazi u fragmentu, pop Juraj Zimanić ili Simanić, se ne zna je li on isto pisac nekoga dijela fragmenta ili samo naslijednik Filipovića. Znamda se njemu more pripisati glagoljsku sekvencu. U svakom slučaju je zanimljivo, da je on zabilježio i svoje zvanje, jer sam se naziva popom. Nadalje nije jasno gdo je na latinskom jeziku zapisao naslov vazmene jačke, ki se je očigledno vrimenski zabilježio poslije same jačke. Neki ov naslov pripisuju Filipovićevoj ruki, ali moguće je da je to pisala četvrta, nepoznata, osoba.

Zanimljivo je da je zabilježena vazmena jačka fragmenta skoro cijelo stoljeće kasnije u istom obliku i u Pavlinskoj pjesmarici, zborniku iz 1644. ljeta, ki se pripisuje Pavlinom iz sjeverne Hrvatske. Jedino jezik jačke u Pavlinskoj pjesmarici nosi nekoliko kajkavizmov već nego u Klimpuškom rukopisnom fragmentu.

Nadalje se iz analize more potvrditi vezanost autora s kajkavskom sredinom. Jezik fragmenta je po fonetsko-fonološki, morfološki i leksički osobina spajanje čakavskoga i kajkavskoga jezika, no u cijelom korpusu fragmenta nije niti jedne upitne zamjenice, ke su inače isto pomoćne pri dijalektološkoj klasifikaciji. Uglavnom se poklapa s danas još med Gradišćanskimi Hrvati poznatim, proširenim i normiranim čakavsko-ikavsko-ekavskim govorom. Realizaciji staroga vokala jata pojavljuje se i u ikavskom i u ekavskom obliku, no čini se da izbor nije po nekimi posebnimi fonetsko-fonološkimi zakoni, već po volji pisca. Jedna tr ista rič pojavljuje se i u ikavskom i u ekavskom obliku. No u nekimi riči, kade bi u današnjem gradišćanskohrvatskom jeziku očekivali ikavski refleks, autor upotribljava ekavski (n.pr. greh umjesto grih).
Morfologija teksta čuva neke arhaizme, ki su ali dijelom poznati danas još u živom govoru, kao na primjer stari nastavak u lokativu muškog roda jednine –i.
U leksiki isto ima nekoliko arhaizmov i kajkavizmov, ki su za Gradišćanske Hrvate ali razumljivi. Jedino crikvenoslavenski dio u završetku molitve Oče naš danas već nije poznat.

Ćirilsko pismo ovoga rukopisa se teritorijalno ne more smjestiti u posebni prostor. Za Jastrebarsko, ča je po potpisu autora njegovo ishodišće, do danas nisu potvrdjeni dokumenti ili zapisi zapadnoga ili hrvatskoga tipa ovoga pisma, ko je jače vezano za prostor Bosne i Hercegovine i južne Dalmacije (Split, Poljice, Dubrovnik). No, danas se po poznati istraživanji pretpostavlja da je i u okolici Zagreba, kade se nalazi Jastrebarsko, uz glagoljicu bila poznata i takozvana bosančica, a tim i tropismena kultura. Moguće je, da su, bižeći pred turskim napadom, došli svećenici iz bosanskoga prostora u zagrebačku okolicu i tako u najvjerojatnije manjem krugu širili bosančicu. Da je pisac Klimpuškoga rukopisnoga fragmenta porijeklom iz Bosne se more sudeći po jezični osobina fragmenta isključiti, jer nima nikakvih štokavskih elementov.

Zanimljiva je osobina fragmenta i ortografija: U nekoliko slučajev autor razlikuje varijacije znakov (za foneme /d/, /k/ i /t/) po mjestu slova u riči, dakle neki znaki pojavljuju se na početku, a drugi samo u sredini i na kraju riči. Isto tako razlikuje upotribu znakov s i z za obadva glase, tr v i u tulikaj upotribljava za obadva glase.

Klimpuški se rukopisni fragment more pozicionirati i u kontekstu različnih znanstvenih poljev. Tako na primjer ov rukopis sadrži nekoliko informacijov o povijesti Gradišćanskih Hrvatov i njevom doseljenju. Duga ljeta je ov fragment bio gledan dokazom za primorsko, ali i dalmatinsko, porijeklo Gradišćanskih Hrvatov, jer se u njemu koristu dvoja pisma, glagoljica i ćirilica, ka ne nalazimo u daljnjoj povijesti pismenosti ove narodne grupe, već samo u spomenuti dijeli današnje Hrvatske, dakle u Istri i Dalmaciji. Isto tako mnogi su na osnovi ovoga fragmenta i njegovoga sadržaja tvrdili da se u sredini Gradišćanskih Hrvatov upotribljavalo bogoslužje glagoljske tradicije. Iz današnjega gledišća je potvrdjeno da Gradišćanski Hrvati nisu primorskoga porijekla. Različna jezična i dijalektološka istraživanja dokazala su da je njeva stara domovina bila u području izmedju rijeke Kupe, Save i Une. U biti već sami potpis jednoga pisca u fragmentu nječi ovu tvrdnju, jer se autor potpisuje s de Jastrebarsko, iz Jastrebarskoga, ča nije ni u Primorju ni u Dalmaciji, već u okolici Zagreba. Izgleda da raniji istraživači ovu činjenicu nisu uptili. Ča se tiče staroslavenskoga bogoslužja, situacija je malo teža. Naime, za neka mjesta ima dokazov po kih bi se moglo zaklučiti, da je tamošnji svećenik držao mašu na ov način, no svi dokazi nisu dovoljni da bi to potvrdili. Klimpuški rukopisni fragment je svenek bio naveden kao takov dokaz, i ako njegov jezik nije crikvenoslavenski, nego narodni hrvatski čakavsko-kajkavski jezik. Zvana toga u fragmentu ima i nekoliko rečenic na latinskom jeziku. Tamošnji svećeniki vladali su vjerojatno i jednim i drugim jezikom. No završetak molitve Oče naš još ima, za razliku ostaloga teksta, crikvenoslavenske elemente, stoga je stvarno moguće da je pisac poznavao ta jezik i tu tradiciju. I potpis jednoga pisca u fragmentu, kade se jasno iskazuje zvanje, pop, mogao bi biti indikator za glagoljsku tradiciju, jer su se upravo glagoljaši nazvali popom. Sa sigurnošću moremo dakle samo zaklučiti, da staroslavensko bogoslužje nije bilo poznato u svi od Hrvatov novo naseljeni područji Zapadne Ugarske, već samo u malom broju mjestov.

I za samu općinu Klimpuh, u koj je bio ov misal s fragmentom u upotrebi, doznajemo nekoliko povijesnih informacijov. Jur spomenute bilješke pisane nimškim jezikom na samom početku misala pokazuju da je stanovničtvo ovoga sela početkom 16. stoljeća bilo nimškogovoreće. Hrvati su se doselili kasnije, stopr izmedju 1558. i 1565. ljeta, ča je u usporedbi s drugimi mjesti ove pokrajine dost kasno.

Iz pogleda povijesti književnosti Gradišćanskih Hrvatov Klimpuški rukopisni fragment jako je važan, pokidob je prvi poznati jezični i pisani spomenik i mora se gledati početkom samostalne književnosti Gradišćanskih Hrvatov. Sadržaj fragmenta je vjerskoga tipa, ali pojam književnosti u tom vrimenu obuhvaća i tekste ke nosu liturgijsku funkciju. Književnost u to vrime bila je usko vezana uz Crikvu i vjerski život. No, zvana ovoga fragmenta za samostalnu književnost duga ljeta nije bilo dokaza, tako su mnogi istraživači pretpostavljali da su iseljeniki ponesli potribne knjige iz stare domovine. Uglavnom su to sigurno bile knjige liturgijskoga sadržaja. Otprilike u isto vrime kao fragment tiskala se u protestantskoj tiskari u Regensburgu Postilla, ku je Stipan Konzul donio sa sobom na svojem putu u Gradišće. Bio je pozvan za podupiranje reformacijskih strujanj od različnih veleposjednikov, kako bi i Hrvati preuzeli protestantsku vjeru. Tako je Postilla bila pripremljena i tiskana upravo u korist i namjerom reformacije Gradišćanskih Hrvatov. Ali Konzul nije bio uspješan, pokidob da su se Hrvati u ovoj pokrajini najvećim dijelom čvrsto zalagali za svoju vjeru. Bilo je sigurno nekoliko iznimkov, no većina njih nije prihvatila novu vjeru.

3. ZAKLJUČAK

Klimpuški rukopisni fragment je dakle važan spomenik za Gradišćanske Hrvate i s filološkoga, ali i s povijesnoga i književno-povijesnoga pogleda. Prem maloga opsega nosi mnoge informacije u sebi. Istraživanja još sigurno nisu dovršena i nekoliko su pitanja oko ovoga fragmenta i njegovoga sadržaja bez točnoga i zadovoljavajućega odgovora. Svakako moremo potvrditi da prvi spomenik iseljenikov iz hrvatskoga u tadašnji zapadnougarski prostor nosi obilježje sveukupne hrvatske sridnjovjekovne pismene i književne kulture u samo jednom kratkom zapisu – tri pisma i tri jeziki na najmanjem prostoru. Nažalost Gradišćanski Hrvati nisu mogli očuvati ovu posebnost u svojoj daljnjoj pismenoj tradiciji, no u pogledu na slabo književno stvaralačtvo prvih dvisto ljet u novoj sredini je jasno da se je ova tropismenost i trojezičnost izgubila. Zvana toga farniki i svečeniki već nisu bili školovani u hrvatskoj jezičnoj sredini, nego u nimškoj i ugarskoj. Dakle, Klimpuški rukopisni fragment je jedinstveni fenomen svoje vrsti i dodatno sva već opisana važna značenja činu ga posebnim i bitnim za očuvanje i daljnje proučavnje.

SKRAĆENI POPIS LITERATURE

BENČIĆ 1983 BENČIĆ, Nikola: Tendencije i glavni sadržaji starije gradišćanskohrvatske književnosti, Poseban otisak iz knjige Varaždinski zbornik 1181 – 1981, Varaždin, 1983
BENČIĆ 1995a BENČIĆ, Nikola: Pismo i književnost, in: Povijest i kultura Gradišćanskih Hrvata, Ivan Kampuš (Hrsg.), Zagreb, 1995, Seite 248 – 276
BENČIĆ 1995b BENČIĆ, Nikola (1995b): Razvoj vjerskog života, in: Povijest i kultura Gradišćanskih Hrvata, Ivan Kampuš (Hrsg.), Zagreb, 1995, Seite 199 – 232
BENČIĆ 1998 BENČIĆ, Nikola: Književnost Gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921., Zagreb, 1998
BRATULIĆ 2004 BRATULIĆ, Josip: Lateinische Sprache und Schrift, in: Drei Sprachen, drei Schriften, Kroatische Schriftdenkmäler und Drucke durch Jahrhunderte, Ausstellungskatalog, Zagreb, 2004, Seite 57 – 65
BREU 1970 BREU, Josef: Die Kroatensiedlungen im Burgenland und den anschließenden Gebieten, Wien, 1970
ECKHARDT 1978 ECKHARDT, Thorvi: Die Bosančica, Eine Sonderform der westlichen Kyrillica, in: Österreichische Osthefte, Jahrgang 20, Wien, 1978, Seite 183 – 192
ECKHARDT 1989 ECKHARDT, Thorvi: Azbuka, Versuch einer Einführung in das Studium der slavischen Paläographie, Wiener Archiv für Geschichte des Slawentums und Osteuropas, Wien, Köln, 1989
GEOSITS 1976 GEOSITS, Stefan: 700 Jahre St. Jakobskirche und Pfarre Klingenbach, Wien, 1976
HADROVICS 1974 HADROVICS, László: Schrifttum und Spache der Burgenländischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert, Budapest, 1974
HERCIGONJA 1994 HERCIGONJA, Eduard: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb, 1994
KARALL 1963 KARALL, Andreas: Das religiöse Schrifttum der heute Burgenländischen Kroaten bis zum Beginn des 19. Jahrhunderts, Dissertation, Wien, 1963
KOS 1991 KOS, Koraljka: Napjevi Pavlinskog zbornika, in: Pavlinski zbornik, Transkripcija i komentari, Zagreb, 1991, Seite 337 – 413
MERŠIĆ 1935 MERŠIĆ, Martin ml.: Ćirilske i glagolske zabilješke klimpuških starih mašnih knjig, in: Naša domovina, Kalendar i letopis Hrvatskoga Kulturnoga Društva u Gradišću za leto 1935 po narodjenju Kristuša, Neusiedl am See, 1935, Seite 42 – 45 und 57
MERŠIĆ 1970 MERŠIĆ, Martin: Naša najstarja crikvena jačka, in: Crikveni glasnik Gradišća, ljeto 25, broj 23 (19. 07. 1970), Eisenstadt, 1970
NAZOR 1987 NAZOR, Anica: Ćirilica i glagoljaši, in: Brački zbornik 15, Obljetnica povaljske listine i praga 1184 – 1984., Supetar, 1987, Seite 78 – 83
NAZOR 2004a NAZOR, Anica: Die glagolitische Schrift, in: Drei Sprachen, drei Schriften, Kroatische Schriftdenkmäler und Drucke durch Jahrhunderte, Ausstellungskatalog, Zagreb, 2004, Seite 33 – 49
NAZOR 2004b NAZOR, Anica: Die kyrillische Schrift, in: Drei Sprachen, drei Schriften, Kroatische Schriftdenkmäler und Drucke durch Jahrhunderte, Ausstellungskatalog, Zagreb, 2004, Seite 51 – 55
NEWEKLOWSKY 1978a NEWEKLOWSKY, Gerhard: Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete, Wien, 1978
NEWEKLOWSKY 1978b NEWEKLOWSKY, Gerhard: Die Herkunft der Burgenländer Kroaten, in: Pokus, Heft 1, Eisenstadt, 1978, Seite 7 – 11
NYOMÁRKAY 1996 NYOMÁRKAY, István, Sprachhistorisches Wörterbuch des Burgenlandkroatischen, o. a. O., 1996
RAUKAR 1973 RAUKAR, Tomislav: O problemu bosančice – historiografske kontraverze, in: O problemu bosančice u našoj historiografiji, Zenica, 1973, Seite 103 – 144
RÓMER 1861 RÓMER Flóris: Klempai Ájtatos Alapitványok, in: Győri Történelmi és Régészeti füzetek, I. kötet, Györ, 1861, Seite 60 – 64
TRUHELKA 1889 TRUHELKA, Ćiro: Bosančica. Prinos bosanskoj paleografiji, Naročiti otisak iz IV. knjige „Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini“, god. 1889., Sarajevo, 1889
WERDENICH 1932 WERDENICH, Endre: A kelénpataki régi misekönyv horvát nyelvü feljegyzései, in: Győri Szemle, Győr, 1932, Seite 12 – 18
ZELIĆ-BUĆAN 2000 ZELIĆ-BUĆAN, Benedikta: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000