dr. Alojz Jembrih, 12.12.2003.
Svoje dojmove o Ugarskim Hrvatima Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.) prvi je put napisao u Beču 22. lipnja 1842. godine u pismu Stanku Vrazu (1810.-1851.) koje je i tiskom objelodanjeno u Danici ilirskoj br. 27, tečaj VIII., (u subotu 2. srpnja 1842., str. 107-108). Tako u pismu, uz ostalo, čitamo: “Istina je, da onaj, koi je po Italii, po Němačkoj i po drugih daržavah putovao, na putu iz Harvatske do Austrie malo ili ništa zanimiva nenahodi; nu Slavjan, osobito Harvat, koi ovim putem putuje, ćuti u tom veliku slast, što svuda rodjenu svoju bratju nalazi. Dva čitava dana vozi se čověk, od Drave počemši do granice austrianske kroz Ugarsku, nu osim u okružju od četiri štaciah, nenahodi on nigdě žiteljah od ponosite karvi magjarske, jedini prostor od Mure do sombotheljskih poljah obitavaju Magjari; od Kisega počemši, do granice austrianske Vindpassing (Windenpass), stanuju sami tako nazvani vodeni Harvati, poměšani s Němci; nu znamenito je, da su isti ovi Němci u nošnji, u licu i u stasu spodobni samim Harvatom tako, da jednog od drugoga razlučiti ne možeš. Svi su krěpki, čvarsti, visoki ljudi, što me uvěk većma utvrdjava u misli: da su pradědi njihovi s bardah harvatskih sišli i naselili se u ovih krasnih ravnicah, možebiti u isto ono vrěme, kad su Mongoli, porobivši Ugarsku, u naših primorskih stranah grob svoj našli, i kad je kralj Bela IV. toliku silu našega naroda po Ugarskoj naselio. Čakavski jezik ovih Harvatah, njihov stas, njihova nošnja, isto ime vodeni Harvati (Wasserkroaten) utvardjava me u toj misli: jerbo zašto da se oni ljudi, koji stanuju po najlěpših ravnicah, daleko od svake velike vode, vodeni ljudi nazivaju? Věrojatnije će biti, da su oni od vodenih primorskih naših stranah ovamo došli, i da im je zato od susednih Němacah ime Wasserkroaten podato, što ista narodna tradicia naših Primoracah svedoči: jer se dobro sěćam, da sam nedavno u Grobniku pripovědati čuo, kako su po bitki mongolskoj žitelji od sela Podćudnića iz domovine svoje izišli, i u Ugarskoj naselili se; isto ime sela, koje su ondě utemeljili, bi mi rečeno, nu po nesreći zaboravih ga.”
Ne ulazeći ovdje u razglabanje navedena naziva vodeni Hrvati (Wasserkroaten) kao naziva za Ugarske Hrvate (danas Gradišćanske Hrvate), jer o tome i danas postoje različita tumačenja, (>1 za bilješke otvorite posebni oblok pomoću linka bilješke na desnoj strani ili poglejte na konac članka; op. ured.) htio bih samo reći, da je Kukuljević možda već tada (1842.) osjetio potrebu za prikupljanjem narodnih pjesama (jački) puka hrvatskoga u zapadnoj Ugarskoj i Austriji, što je i učinio, objavivši ih u svojoj zbirci pjesama 1847. u Zagrebu. Bila je to četvrta knjiga Kukuljevićevih djela koje je počeo objavljivati 1842. Prva je njegova knjiga pripovjedaka pod naslovom: Bugarin i Marta Posadnica (1842.), druga Pauk i Braća (1843), treća knjiga sadržava igrokaze: Gusar i Poraz Mongola (1844.) Četvrta je knjiga s naslovom: Pěsme Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. S dodatkom narodnih pěsamah puka harvatskoga. I upravo u tom dotaku nalazi se nekoliko pjesama (jački) o kojima je ovdje riječ.
No, u prvom predgovoru autorovih pjesama, saznajemo zbog čega je uz njih uvrstio i narodne hrvastke pjesme: (…) Da ipak ova knjiga i kod strogo učenih čitateljah nešta barem pozornosti probudi, dodao sam k mojim izvornim pěsmam: narodne pěsme puka harvatskoga, koje, prem da su u malenom samo broju tiskane, mogu služiti za neko ogledalo narěčjah, te za upoznanje duha, ćutih i načina mišlenja mnogo razprostranjenog naroda harvatskoga.
Napisao je to Kukuljević u Varaždinu 22. prosinca 1846. godine. (>2) U Predgovoru dodatku narodnih pjesama, opširnije razlaže intenciju svog interesa za narodne pjesme puka hrvatskoga. Uostalom, evo njegovih riječi. “Cělomu učenomu světu poznate su narodne pěsme slavjanske u svih narěčjih, samo pěsme porěkla harvatskoga rědke su još poletěle u běli svět. Nitko se dosada nepobrinu sakupiti pěsmice pučke po zelenih livadah i po visokih gorah harvatskih. Nitko nepomisli na to, da pobere duhovno cvětje puka našega, pa da ga uplete u věnac ostalih pěsamah slavjanskih”. Navodi potom primjer kako je Vuk Stefanović Karadžić skupio srbske narodne pjesme, Stanko Vraz Koruške, Kranjske i Štajerske. Samo puk koj pod imenom harvatskim žive, kraj mora jadranskoga i tamo kraj rěkah Kupe, Save, Drave, Mure, Taje, Lajte i Morave, u daržavi harvatskoj, ugarskoj i austrianskoj, nije mogao sve do sada naći muža, kome bi bio pověrio duhovno blago svoje. Pa ipak ima baš ovaj puk, stanujući u sredini naroda svoga ilirskoga, sjedinjena sva duševna svojstva ostale pojedine bratje svoje. Kao što se po ponosnom Senju, gnjezdu slavnih uskokah, i po našoj junačkoj granici, zibki neumarlih muževah, pěvaju starinske pěsme junačke; tako javljaju pěsme iz Austrie i Ugarske neku žalostnu ćut, kad i kad samo ublaženu pojavljenjem ljubavi i pohlepom za slobodu. (…) Rado bi ja bio i ovu malu sbirku narodnih pěsamah harvatskih, koje sam tumarajući po světu od mila do nedraga sam slušao i prepisivao, drugomu komu sposobniemu za taj posao izdatelju dao, da ju u svoju većju sbirku uplete, (kao što sam to s nekojim već prie učinio bio, davši ih gg. Sreznjevskomu u Stanku Vrazu.) Nu budući da dobro poznam okolnosti naše književne, koje sada još rědko komu dopuštaju narodno ovo blago tiskom izdavati; naumio sam narodne ove pěsme priobćiti světu, koje će možebiti osobito slavjanskim književnikom i čitateljem tim povoljnie biti, što su uzete iz svih narěčjah porěkla harvatskoga. Kao što se narěčje harvatsko u tri porěkla děli, najmre: u štokavsko, čakavsko i kajkavsko, tako sam razdělio i ja pěsme ove, i za svetu si dužnost daržao onako ih napisati i priobčiti světu, kako ih puk izgovara i pěva; što je po mněnju mome glavna zadaća svakoga sabiratelja narodnih pěsamah. Time je Kukuljević zapravo indirektno prigovorio Vuku Stefanoviću Karadžiću, koji je Srpske narodne pesme (1814., 1815., 1824., 1826.) prepravljao po svojoj volji, pa i one koje je sakupio u Hrvatskoj.
Narodne pjesme puka hrvatskoga u dodatku Kukuljevićevim pjesmama nalaze sa na stranicama od 127 do 256 i podjeljene su prema narječjima u Hrvatskoj: I. štokavske (11 pjesama, str. 127 – 171 ), II. čakavske (26 pjesama, str. 149 – 179; medju njima je i osam pjesama Gradiščanskih Hrvata: str.172 – 179 ). III. kajkavske ( 75 pjesama, str. 186 – 256 ).(>3) O toj se činjenici u povijesti hrvatske književnosti dosad nije pisalo, odnosno, Kukuljevićev doprinos poznavanju hrvatske narodne poezije ostao je nezapažen u kroatistici i slavistici, jer kao što je poznato, pozornost slavistike bila je najviše usmjerena na Vukove Srpske narodne pesme.
Budući da je medju hrvatske narodne pjesme Kukljević uvrstio spomenutih osam pjesama Hrvata u Gradišću, osvrnut ću se na njih te ih predočiti u prijepisu. No, ipak, uz spomenuto, treba reći da je slavenskome svijetu u 19. stoljeću, narodne pjesme Gradišćanskih Hrvata predočio Čeh Moric Fialka (1809. – 1869.) profesor češkoga jezika od 1838. do 1844. na Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu ( Wiener Neustadt), pod naslovom: Národny pjesmé Horwátu w šopronské stolici králowstwj uherskeho (1842.). (>4) No, Kukuljević je prvi od hrvatskih književnika koji je u svojem djelu objelodanio spomenute narodne pjesme Gradišćanskih Hrvata uopće. Autor svoje zbirke pjesama (1847.) u predgovoru nije naveo kad je pjesme zabilježio, a nije naveo niti tko mu ih je kazivao, odnosno otkuda ih je prepisao. (>5) Naveo je samo da je pjesme, tumarajući po světu od mila do nedraga sam slušao i prepisivao. Ali je zato naveo ispod naslova svake pjesme mjesto iz kojega je dotična pjesma. Tako za pjesmu Harvatske tuge zapisuje da je iz dolnje Austrije, a u bilješci: Iz velikoga sela harvatskoga Cverndorfa ( danas Zwerndorf/ Cvendorf ) Pjesma Divojka se razgovara s bratovimi konji, takodjer je iz Cverndorfa u Austrii, pjesma Prevarena Mara je iz Maverlina u Austrii. Kukuljević u bilješci navodi: Völbersmauer, ne daleko od severne železnice.(Danas je to Wildungsmauer/ Nevrlin). Pjesma Parva i druga ljubav je iz Cverndorfa. Sljedeća pjesma Verna draga je iz Voreštana za koje mjesto navodi u bilješci: Hornštein u šopr. varm. na granici Austrie (Hornstein). Potom je pjesma Tužan uskok, iz Varašdorfa u šopr. varm, u bilješci navodi: Harvati ga zovu Veliki Borisdorf ( Grosswarasdorf /Veliki Borištof ). Pjesma Tužna draga je iz Čunova u mošonskoj varmedji (>6) i posljednja pjesma Prevareni, za nju Kukuljević navodi da je Čunovska.
Ako se još jednom prisjetimo Kukuljevićevih riječi iz predgovora, gdje kaže kako puk, koji pod imeneom hrvatskim živi tamo kraj rijeka Taje i Morave u ugarskoj i austrijskoh državi, nije mogao sve do tada naći muža, kome bi povjerio duhovno blago svoje, onda ga je 1847. našao u Ivanu Kukuljeviću Sakcinskomu, koji je pred slavjanskim svijetom, prvi od Hrvata, pokazao da su narodne pjesme Hrvata u Ugarskoj i Austriji integralni dio hrvatske cjelokupne narodne poezije i da zavrjedjuju biti ubaštinjene u hrvatsku književnost i usmeno stvaralaštvo. (>7) Kukuljević je to učinio dvadeset i četiri godine prije Frana Kurelca (1811. – 1874.), koji će kasnije 1846.-1848. po zapadnoj Ugarskoj skupiti preko 700 hrvatskih narodnih pjesama (jačak) i u Zagrebu 1871. objaviti pod naslovom: Jačke ili naropdne pěsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šopronskoj, mošonskoj i železnoj na Ugrih. SkupioFran Kurelac starinom Ogulinac a rodom iz Bruvna u Krbavi. (>8) Ono što je posebno zanimljivo, glede na jačke u Kukuljevića, jest činjenica da je on predočio narodne pjesme s triju terena iz tadašnje Ugarske i Austrije: Donje Austrije, srednjega Gradišća ( sela koja danas spadaju skupini Poljanaca i Dolinaca: Vorištan (Hornstein), Veliki Borištof (Grosswarasdorf), (>9) zatim jedno selo u današnjoj Slovačkoj – Čunovo. Dva sela iz kojih su jačke, danas su bez Hrvata: Cverndorf i Maverlin (Völbersmauer); i da je zapisao nazive mjesta onako kako ih je čuo od tadašnjih Hrvata u Gradišću. Stoga nam je zapis četiriju pjesama iz spomenutih sela to dragocjeniji što one svjedoče o postojanju Hrvata u tim selima.
I još nešto. Pjesma Djevojka se razgova s bratovimi konji, za koju Kukuljević navodi da je iz Cverndorfa, poslužila je kompozitoru Jesefu Haydnu kao glavni motiv za Londonsku simfoniju. Istu je pjesmu zabilježio i Fran Krelac u selu Pama / Bijelo selo u sjevernom Gradišću (Haci) s drukčijom verzijom koja glasi: Oj Jelena, jabuka zelena,/ Pod njom rasla trava ditelina,/Ku je žela gizdava divojka/ S zlatim srpom, s belimi rukami./ Ča ’e nežela, pred konje odnesla./ Jite, pijte, moga brata konji,/ Sutra ćete dalek put putovat,/ Prik Dunaja po mladu nevistu. (>10) Pjesma Prevareni iz Čunova u Kukuljevića, u knjizi Jačke gradišćanskih Hrvata u Madjarskoj (Budapest, 1991.) Miroslava Vuka Croate, zabilježena je u Hrvatskim Šicama i Gornjem Čataru s naslovom: Na placi sam stal u kraćoj verziji nego je u Kukuljevića i s dva različita distiha: Na placi sam stal, premilo gledal/ kad ja tužni nimam rože koj bi selo šal. (>11) // Tovaruš me zval š njim sam selo šal,/ on se j z rožom razgovaral, ja sam s kraja stal.
I na kraju. Imajući pred očima cjelokupni Kukuljevićev književni opus i njegov nezaobilazni doprinos političkoj povijesti Hrvatske u 19. stoljeću, (>12) njega valja pamtiti i kao prvoga hrvatskog sakupljaća narodnih hrvatskih pjesama na svim trima narječjima: štokavskom, čakavskom i kajkavskom. Bez sumnje, on je i prvi koji je narodne pjesme jačke Gradišćanskih Hrvata ubaštinio u književnost matice Hrvatske. Tu činjenicu valja pamtiti i u trećem tisućljeću kako u Gradišću tako i u Hrvatskoj.
Bilješke
1 Kod Csaplovicsa, npr. čitamo da su Hrvati obično nazivani Wasser-Kroaten. (…) Diese nennt man gewönlich auch Wasser-kroaten (pöbelhaft Kroboten) darum, wie einige meinen, weil sie am Neusiedlersee wohnen. Richtiger solle man sie aber weisse Kroaten nennen, weil ihre Vorfahrer, welche gegen Mähren hin, das so gennannte weisse Gebirg (Bjéle hori) bewohnten, Belo-Chrobati genannt wurden (…). Vidi: Croaten und Wenden in Ungern. Ethnographisch geschildert von Johann v. Csaplovics, Pressburg, gedruckt bei S. Ludwig Weber, 1828. Citirano ovdje, prema: Novi glas, HAK, 3, Beč, 1990.,38.
2 To datiranje odnosi se na prvi predgovor Kukuljevićevim pjesmama.
3 Medju kajkavskim pjesmama susrećemo i one koje je Kukuljević prikupio u Medjimurju, Hrvatskom zagorju i oko Varaždinskih toplica.
4 Usp. još: Moritz Fialka, Kroatische Volkslieder aus der Umgebung von Eisenstadt um 1840, u knjizi: Jahrbuch des österreichischen Volksliederwerkes, Band XII, Wien 1963, 55-64. O Fialki vidi: Ottův Slovnik naučný, IX., Prag, 1893., 157-158. Klier Karl M., Moriz Fialka, ein Erforscher burgenländischen kroatischen Volkstums, Burgenländischen Heimatblätter 26, Eisenstadt, 1964., 78-80.
5 Ivan Kukuljević je boravio u Požunu (Bratislavi, Pressburg) 1835. Možda je već tada prikupljao narodne pjesme Urvata u Ugarskoj i Austriji.
6 Svojedobno je Hrvat Ivan Kitonić iz Kostajnice (Kitonich Joannes nobilis Croata de Koztanicza, 1561. – 1619.), glasoviti pravnik i kraljev izaslanik, bio dožupan iste županije (varmedjije).
7 Ivan Kukuljević će u predgovoru narodnim pjesmama još i to reći: Žao mi je, što nisam maloj ovoj zbirci nekoliko barem pesam od Harvatah iz Krajnske, Istrie te iz Dalmacie i njezinih otoka dodati mogao, što bi raznocvětnom věncu narěčja naših jošte veći ures podalo; nu budući da takovih na nikakav način dobiti mogao nisam, ostavio sam sabiranje i izdavanje istih pěsama inim rodoljubom, koji će za taj posao možebiti mnogo sposobniji od mene biti. Treba još reći daa je Kukuljević tada pisao ilirskim pravopisom, tj. rogatim ě za jat,koji je čitatelj, ovisno iz kojega je kraja u Hrvatskoj, mogao čitati, u odredjenoj poziciji tog grafema, kao ije, je, i, e; er, ar u pojedinim riječima, tzv. vokalno r, popratni vokal se nije tada izgovarao već samo pisao. Znači Harvat, pervi, izgovaralo se Hrvat, prvi. O Franu Kurelcu vidi: Zbornik radova, 1, Fran Kurelac i njegovo doba, Riječki filološki dani, Rijeka, 1996.
8 Više o Gradišćanskim Hrvatima vidi: Josef Breu, Die Kroatensiedlung im Burgenland und den anschliessenden Gebiete, Wien 1970. Walter Neunteufel und Heinrich Kunnert, Eine Sprachkarte des ehemaligen nördlichen Burgenlandes, Das Joanneum. Beiträge zur Naturkunde, Geschichte, Kunst und Wirtschaft des Ostalpenraumes, Bd. 4, Verwaltung, Wirtschaft und Technik, Hrg. Josef Papesch und Wilfried von Teppner, Graz 1941, 175-190 + karta. Vidi još: Gradišćanski hrvati, zbornik, ur. Zvane Črna, Mirko Valentić, Nikola Benčić, Čakavski sabor, Zagreb, 1973. Symposion croaticon. Gradišće i Hrvati, ur. Franz Palkovits. HAK, Beč-Wien, 1974., Bela Schreiner, Das Schicksal der burgenändischen Kroaten / Sudbina Gradišćanskih Hrvatov kroz 450 ljet, Hrvatsko kulturno društvo Željezno, 1983. Die burgenländischen Kroaten im wandel der Zeit, Hrg. Stefan Geosits, Edition Tusch Wien, 1986. i tamo popis literature iz pera Feliksa Toblera. Gradišćanski Hrvati 1533 – 1983., zbornik, Zagreb, 1984. Povijest i kultura Gradišćanskih Hrvata, ur. Ivan Kampuš, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995.
9 U Kurelca, nav. dj., 1871., 12, ta je pjesma pod br. 63. Istu je pjesmu za muški zbor uglazbio Hrvat iz Gradišća, kompozitor Ivan Vuković.; vidi časopis Sklad, III., br. 4, Zagreb, 1934., pod naslovm Tri harmonizacije hrvatskih narodnih pjesama iz Gradišća.
10 Kod Kukuljevića: Kadi je mila ruoža,/ koj’ bi (v) pelo šal. Potom on riječ pelo tumači u bilješci: U pelo iti znači kod ondešnjih Harvatah što kod Němacah ( das Fensterln).
11 Kukuljević ima: Tovaruš me je zval,/ Š njim sam (v) pelo šal,/ Uon se je s milum/ Objameval,/ Ja sam s kraja stal.
12 O Kukuljeviću vidi: Tade Smičiklas, Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Rad JAZU, knj. 110, Zagreb, 1892., 110-204; Nikola Batušić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, priredio Nikola Batušić, Zagreb, 1997., 11-57; Jaroslav Šidak, Politička djelatnost Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, u autorovoj knjizi: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća, Zagreb, 1973., 221-277.
P r i l o g
Gradišćanskohrvatske narodne jačke
iz Kukuljevićeve zbirke pjesama (1847.)
Harvatske tuge
(iz dolnje Austrije*)
Tuge moje tuge!
Da su moje tuge,
Kak su tuge druge!
Ali moje tuge,
Jesu jako težke:
Kad bi samo male
Na kamen spadale,
Kamen bi razbile
Na makovo sime.
_____
* Iz velikoga sela harvatskoga Cverndorfa.
Divojka se razgovara s bratovimi konji
(iz Cverndorfa u Austriji)
Jelena, Jelena, jabuka zelena!
Jošće nisi zrela, niti si juvena,
Neg ti budeš zrela, v pravi čas trgana.
Pod njom raste trava ditelina,
Nju je žela jedna mlada divojka,
Ča j’ nažela pred konje je vrgla:
Jiće! piće! moga bratca konji!
Zutra vam je daleko put putom,
Momu bratcu noste jubnu jabavku,
Našej majki jednu lahku lahkotu,
Našem čački jednu dobru dobrotu.
Prevarena Mara
(iz Maverlina* u Austriji)
Kade Mare v malin gre,
Onda sunce dole gre:
Malin mele pšenicu,
Junger ljubi Maricu:
Marica ne plači se,
Ja ti kupim žužničku
Deset lakat dužičku,
Prvi lakat za dukat,
Drugi lakat za novac.
Prvi kupil za dukat,
Drugi neje za novac.
______
*Völbersmauer, ne daleko od sěverne železnice.
Prva i druga ljubav
(iz Cverndorfa)
Moja prva ljubau
Črlenoga lica,
Druga moja ljubau,
Bljutavoga lica.
Prva šetala se
Va svili, bumbaki,
Druga šetala se
Va sribri i zlati.
Prva šetala se
Va svili, bumbaki,
Ašće je junaki
V oči odnašalo.
Druga šetala se
Va srebri i zlati,
Oždie* pa neće
Niedan pogledati.
______
*Još ti je? Ovdi je?
Verna draga
(iz Voreštana*)
Kada zora puca,
Sedla junák konja,
Stoper se počeu
Čižme obuvati.
Kome je ur došla
Stara matzbajati:
Stani sinak staani,
Ur su bieli dani,
Ož nisu zobali
Naši konji vrani.-
Ali su zobali,
Ali ne zobali.
Ož te me odviesti
K ruožici po ciesti…
Čuda sam uz prošau,
Svita i orsaga,
Malo sam si našau,
Momu srcu draga.
Sada sam si zibrau
Jednu uzku stazu,
Po koj sam si našau
vernu milu dragu!
______
*Hornštein u šopr. varm. na granici Austrije.
Tužan Uskok
( iz Varašdorfa* u šopr. varm.)
Žalostno nam spiva ta tica papuga:
Da će nas popasti, prevelika tuga,
Oh ni mi na svitu vernoga človika,
Ki bi zagovoril tužnoga junaka.
Ali sam va polji, ali sam va gori,
Jednako mi drhće srce v mojem teli.
Kuliko god puti, na otca pomislim,
Jino tužni sinak mater zaobličim.
I ako pogledam moje mile batce,
I oči obrnem na drobne sestrice,
Suzami su puni tužni oči moji,
Na se strani gledam, nigder nij pomoći.
Nemilo da ote junake loviti,
Nemilo vezati, v tabore voziti.
Pune su ulice, jimena mojega,
Ar pitaju za me, sakoga suseda.
Bil jesam veliko i lipo veselje,
Otcu i materi jedino ufanje.
a sada sam sebe moram zatajati,
Ako neću milih starjih zapustiti.
Pustina, pustina, široka pustina,
Primi me junaka, bud’ mi domovina!
Nedaj me loviti, nedaj me vezati,
Ar želim neg starjih slabost podpirati.
Ako me očete, junaka vezati,
I onde nemilo, tužnoga skončati.
Mimo otca moga, hiže me peljajte,
Da njim ruke kušnem, meni dopušćajte,
Materi i bratom, i milim sestricam,
Prosim dopustite, da se preporučam.
_______
*Harvati ga zovu. Veliki Borisdorf.
Tužna draga
(iz Čunova u mošonskoj varmedji)
Po čunovskim mosti,
Teče voda,
Bistra voda,
Kade moja mila
Rubce perje.
Ne perje je mila
Zi vodice,
Neg je perje mila
Zi suzice,
Će ož nam Buog,
Buog pomoći,
Nam pomoći va dne,
Va dne v noći.
Prevareni
(Čunovska)
Na placi sam stal,
Premilo gledal,
Kadi je mila ruoža,
Koj’ bi (v) pelo* šal;
Tovaruš me je zval,
š njim sam (v) pelo šal,
uon se je s milum
Objameval,
Ja sams kraja stal.
_______
*U pelo iti znači kod ondešnjih Harvatah što kod Němacah ( das Fernsterln).
Bilješke je ispod pjesama dodao Ivak Kukuljević Sakcinski. Predočene pjesme prepisao A. J.
