Deutsch | Hrvatski

Govorne razlike i unutar svakoga narječja


Gradišćanski Hrvati govoru sva tri hrvatska narječja. Najveć je čakavcev, ali ima i štokavcev (npr. Bandol, Parapatićev Brig i još neka sela u takozvanoj Vlahiji) i nešto kajkavcev (npr. Vedešin, Umok, Hrvatski Grob). Kako i u Hrvatskoj, matičnoj zemlji Gradišćanskih Hrvatov, tako su i u gradišćanskohrvatskoj dijaspori znatne govorne razlike i unutar svakoga narječja.

Književni jezik gradišćanskih Hrvatov ima polazišća i uporišća u čakavskoj govornoj osnovici, ali sa znatnimi inojezičnimi uticaji, osebujno s nimškim i ugarskim (malo i slovačkim), i to ne samo u rječniku nego i u sintaksi i fonetiki. Sve je zapaženije nastojanje da se u pojedini osobina prilagodjuje hrvatskomu književnomu jeziku, pogotovo s gledišća svoje raznolike funkcionalnosti.

Na ta način gradišćanskohrvatski književnojezični izraz istodobno funkcionira i kot samostalan hrvatski književni mikrojezik (za Gradišćanske Hrvate) i kot svojevrstan varijetet (pretežno čakavski) hrvatskoga književnoga jezika u Hrvatskoj.

Približavanje hrvatskomu književnomu jeziku

Postupno približavanje hrvatskomu književnomu jeziku, i crpljenje iz njega uz zadržavanje tipičnih gradišćanskohrvatskih jezičnih posebnosti, postaje sve već zajedničko sredstvo iznaddijalektalske, javne usmene komunikacije, tj, gradišćanskohrvatska se jezična koine ustaljuje kot standardni jezik i u pismenom i u usmenom informiranju. 

Hrvati Gradišćanci upravo u svojoj jezičnoj posebnosti, nastaloj na opisani način, gledaju zalog i svoje današnje i svoje zutrašnje egzistencije kot nacionalna manjina u germanskom i ugarskom (donekle i slovačkom) morju. Postojanje gradišćanskohrvatskoga jezika nije dakle samo u funkciji gologa vegetiranja narodne manjine nego jednako i u funkciji nje kulturnoga i duhovnoga rasta.

Po Božidaru Finki.
Tiskana verzija teksta u: Hrvatski leksikon 1. svezak A-K, Zagreb 1996 str. 405