Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


04.06.2010

Prikaz knjige: Horváth Sándor: NARDA

Nikola Benčić, 18.03.2003.

NARDA. p. m. (Budimpešta), p. lj. (2002.), 205 str. (u seriji: Száz Magyar Falu Könyvesháza = Knjižnjica Sto Ugarskih Sel)



I knjige imaju svoj žitak, i naselja imaju svoju povijest. Ova knjiga, NARDA, iz serije knjižnjica sto ugarskih sel se daje po slijedi te povijesti i pokušava iz škurine dogadjajev rekonstruirati prošlost. Bar kako se to ugoda - moramo znati, da će to ostati nek djelo od kusićev, puno svega će ostati zakrito, puno svega u magli. Nigdor to nije zapisao, a ljudi znalci prošlosti ležu prik puta na cimitoru ili u raki nardanske crikve.



Teško je djelo istraživačev lokalne povijesti. Muza Klio se ne poda lako, a zvana toga je ona i kapriciozna. Iz nimih kusićev čriplja, plisnivih ostatkov u zemlji, gomilov zemljenih utvrdov, pepela, ostatkov iskrivljenih riči, žutih pergamenov se mora sastaviti, ispeljati prošlost, pokazati ono što je već propalo, na ono što se je godalo.



NARDA: Velika- i Mala- Narda, Nerde, Narrad ili Nerad se spominje po prvi put u XIII. st. u dokumenti, na tzv. ledini, ničijoj zemlji. Djelo ljudskih ruk, jedna utvrdjena točka Ugarske iz dobe Arpadov, sa zemljenom utvrdom. Nije nam poznato ki su stanovali u naselji: Kamon, Pinka, Japla, Ričavina bi mogli biti nimi svidoki iz toga vrimena. Pretpostavlja se od X. st. stanuju Ugri i Nimci u selu i vjerovatno pripadaju gradu Porki/Burgu. Ta krajina u svoji loza shranja brojne velike keltske humke.



Ledina, pogranični prostor izmedju Austrije i Ugarske, nije čisto pusti, nenaseljeni pojas, akoprem kroz tisućljeto ugrožen, sve do 1990-ih ljet prošloga stoljeća, kot nam to svidoču osobna iskustva. Nutarnje i vanjske halabure, nepoznate povijesne snage djeluju na život ovoga maloga sela. Jantarska cesta nije daleko odavle, zvana toga biži za Ričavinom Katanska staza, ka prik Porke direktno pelja u štajersku. Seifridus de Szarvaskend je 1471. zrušio i požgao selo, a nije on jedini važigač, plinjitelj u povijesti.



Na peta haharov su slijedili betegi: kuga, kolera, tifus, dizenterija, ... i drugi betegi su pobirali svoju desetinu, prepolavljali stanovničtvo. Na sve to pak slijedu turski boji protiv Beča i Kisega. Prez mire je pustoš i rušenje. U ovo vrime se pak doselu Hrvati u ovo skoro čisto pusto selo i nadopunjuju rede starjih stanovnikov: Raitherov, Tornershov, Weberov, Rakatschov, Rokázov ...



Po dokazi su od 1566. ljeta Hrvati u selu. Med prvimi se pak spominje naseljenica Janna s oslobodjenjem od porcije na dvoja ljeta, kot i Gubusits Juro, isto oslobodjen na dvoja ljeta. U ovo vrime iskažuje urbarski popis 34 kmetov i 14 rabotnikov, većinom hrvatska imena. Ada su Nardanci podaniki novogradske/solunačke gospošćine, sve do oslobodjenja od kmetstva. Trojezično stanovničtvo sela: Hrvati, Nimci, Ugri i nekoliko ciganskih familijov, stanuju - Židovov nij bilo u selu – živu u najboljem miru i sporazumivanju, prez problema skupa u selu, rabotajući, gospodareći i vozareći na kratke i duge fure. Nešto malo drugačija je povijest Male Narde. Nju moremo uvrstiti med male plemiće, šljivare bortanskoga kotara. Oni su kurialisti, gospodari s hižom, kucinjom kožom ali istotako siromašni kot Velikonardanci.



Opširnije govori knjiga o domoljublju. Bez dvojbe su Nardanci bili veći ugarski patrioti od Ugrov, dokaz za to su dogadjaji iz 1921-23. ljeta. Uz sve to ali oni ne izgubu svoju hrvatsku svist, ali sve već gubu, pozabu svoj hrvatski jezik. Narodni žitak, srce sela kuca po hrvatski s ugarskim domoljubljem. Velika je cijena! - Nardanci platu ceh domoljublja svojom hrvatskom kulturom. Najveća je politička i gosporadstvena halabura po St. Germainu i Trianonu.



I Narda pripada med sela communitas fidelissima. Žitak postane puno teži, šmuglja se, dio stanovničtva projde u Ameriku, divojke projdu služiti u Peštu, Sambotel, u zapadne kraje. A za vrime Drugoga svitskoga boja je hitlerovska alpska utvrda zadala velike kvare hataru sela. Dane dugo je duralo besmisleno pustošenje i rušenje. Odavle početo pak se znamo spominjati i sami.



Naši pali Junaki obadvih bojev, a od Drugoga se imena ni spominjati nisu smila i nek po devetdesetih ljeti su došla na spomenkamen pro patria, ruska boktarska hutica izgradjena med cimitorom i orsačkim putom, a od 1948. ljeta početo izgradnje tehničkoga zastora na granici, bodljikave žice s minami, čisto izoliranje sela, smrtni pojas, pojas straha i boli, totalna kontrola, šikaniranja, kasare u Gaj lugu, stalno molestiranje farnika, koga su seljaki branili vilami, agitiranje i stalno rušenje, potkapanje moralnih normov sela, stalna minjanja reda, organiziranje kolhozov, izbori, pri ki su seljaki kipici iz svojih molitvenikov glasovali, deportiranja, pak revolucionarno 56. ljeto i fantenje, stalno nategnuto stanje na granici i pritisak na pojedine peršone. Sve, sve to smo preživili i znamo, poznajemo, nosimo u nami i preporučujem Vam Nardancem, povidajmo, povidajte vašoj dici, vašim/našim unukam što sve nam se je dogodalo, da ne pozabimo, ne pozabimo u interesu naše budućnosti. Na kraju krajeva i knjiga sama daje svidočanstvo o ti dogadjaji.



Ne smimo se ali pozabiti ni dobrih, ugodnih dogadjajev: elektifikacija sela, izgradnja i betoniranje orsačkoga puta, izgradnje trotoara/pločnika, odstranjenje minov s granice, obnovljenje crikve, izgradnje kulturnoga doma i sve drugo.



Jako je zanimljiv izvješćaj iz 1970-ih ljet od MSZMP (Ugarske socijalističke djelatne stranke), u kom se veli o stanovniki Narde: zatvoreni su, pak obožavaju zapad kot jerb prošlosti. Nekamo se čuditi na tom, veliki dio rodbine živi prik granice i u Prekomorju.



U daljnjem govori knjiga o malenkosti svakidašnjega žitka, o uzvišenju sv. Križa, o iskopina u crikvi, o religioznosti, ka je usko povezana, ukorijenjena u hrvatskoj duševnosti, o ognjobranci, o školi, ka se je iz taktičkih razlogov premjestila u susjedno selo, o knjiga na farskom dvoru i o narodnoj/nacionalnoj kulturi.



Rezultati zadnje brojidbe naroda me presenećuju. Kade-tade se postavlja iz dibine pitanje, takova sudbina čeka na slovačke, ukrainske, sedmogradske, vojvodjanske , gradišćanske Ugre? U Gradišću je Ugrom već sada zapečaćena sudbina. Je to sve nek pitanje vrimena? Ili se miri u procjenjivanju narodov sridnjoeuropskoga prostora s dvimi/trimi mirami.



Na kraju pak govori knjiga o narodnoj/narodnjačkoj kulturi, žitku, o hižni imeni: Žurijevi, Cibokovi, Kudini, Lugaričini,... o rukotvorci, o lončarenju, o Cigani, o jako ugroženi geografskih poljskih imeni, o jiliši, kako se cidi sir, kuhaju kaše, pržu žganci i miša ričet, o običaji pri krstu, veselju, pokopu, pak o viškarenju. Izgleda da se zakon mudroga kralja Könyves Kalmana strigov, tj. viškov nij! nije pročuo do Narde. Narodne melodije u posebnom poglavlju, staromodne, ke tumaču i svidoču isto hrvatsku prošlost.



Sve u svemu, jako zanimljiva, osebita. šarolika, po svoji podatki, bogata u pozivanju prošlosti, početo od babljega kolača (Carlina acaulis), do malonardanskoga Lakićevog križa . Bogata, zanimljiva, četverojezičnim (ugarskim, hrvatskim, engleskim i nimškim) sažetkom, kipi, zemljovidi, zviranjki i dodatkom.



Ovo je osobita knjiga iskanja identiteta, (o)pozivanje prošlosti, mogućnost sazrijevanja prošlosti u nami i jačanja seoske/narodne samosvisti. I zato dostoji zahvala u ljubavi i priznanju. Dostojni su pohvale i zahvalnosti svi oni, ki su zeli ovu knjigu u red "knjižnjice sto ugarskih sel". Ona je svidok šarolike, otprte Ugarske, svetoštefanske ideje, dio jedne čudnovate vizije zaufanja u budućnost. Ako zahvalnošću mislimo na dra Šandora Horvatha, ki je ostvario ovo djelo, onda smo istotako zahvale dužni svim onim, ki su si zmislili ideju "knjižnice sto ugarskih sel", u njoj i svezak o Nardi.

<- najzad na pregled temov