Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


04.06.2010

VRTANJ – (etnolingvistički ogled)

Anna Plotnikova, Ruska Akademija nauka, Institut za slavistiku (Moskva), 30.08.2007.

Svadbeni kolač vrtanj (vrta:nj, vertanj) je poznat u većem broju sela sjevernog i južnog Gradišća. Naravno da je naziv potvrđen u “Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimškom rječniku” (1991): “Vrtanj - svadbeni kolač – Hochzeitskuchen, Kranzkuchen” (s. 774), a ranije kod G. Neweklowskog u istom značenju (Neweklowsky, 1978, 343) i kod H.Koschat: “vrtai, vrtanja – Hochzeitskuchen” uz primjer: “Mlada snaha upletien vrtai nuosi” (Koschat, 1978, 290) i primjedbu o njegovom obliku (na drugom mjestu, u dijalekatskom tekstu): “ko to jedno oblo kuolo” (Koschat, 1978, 163).



Imala sam priliku da čujem više puta za ovaj neizostavni svadbeni kruh, zvani vrtanj, tokom terenskih istraživanja gradišćanskih Hrvata poduzetih na poziv Austrijske Akademije nauka i lično predsjednika Balkanske komisije akad. Gerharda Neweklowskog. Autor se puno zahvaljuje svim sugovornicima u toku etnolingvističkog istraživanja Gradišća, a posebno, organizatorima terenskog rada u selima - prof. Ivi Sučiću, Silviji Bucolić, Juditi Benčić, Mirku Berlakoviću. Pričali su mi o vrtanju u Trajštofu i Uzlopu (sjeverno Gradišće), u Velikom Borištofu i Mjenovu (srednje Gradišće). U južnom Gradišću, naime u Stinjacima i Čembi, selima koja sam isto tako posjetila, nema naziva vrtanj, jer tamo za svadbeni kruh kažu kolač (Čemba) ili prost ukvas kolač (Stinjaki).



Zašto vrtanj (koji se prema saopćenjima informatora danas može jednostavno kupiti subotom u prodavnici) tako privlači pažnju istraživača? Koju ulogu ima taj naziv u obrednim radnjama svih Slavena, i posebno Južnih Slavena? Prema mojim zaključcima na osnovi dugogodišnjeg surađivanja na etnolingvistčkom rječniku “Slavenske starine” (Slavjanskije drevnosti) u Moskvi (dosada je izašlo tri sveska od pet koji su bili planirani) glagol vrtiti (= okretati, obrtati) i sama ta radnja magijskog vrćenja u krug ima arhaični mitološki smisao početka blagostanja, novog roda i poroda. Za to ima više dokaza u slavenskim tradicijama narodne duhovne kulture.



U Srbiji, Leskovačkom kraju, prema mojim terenskim bilješkama, koledari vrte božićni kolač u kući ili to radi domaćin u dvorištu, izgvarajući: “Gde se koláč vrté, tuj se sreća vrtéla, tuj se stoka vrtéla…”. Makedonci po završetku gradnje nove kuće kuhaju pecivo posebne vrste od “sučena” testa da bi se sreća vrtela (“sučela”) u novoj kući (Slavjanskije drevnosti, III, 12-13). Na općem srpsko-hrvatskom kulurno-dijalekatskom prostoru najviše je bila poznata riječ kovrtanj za odredjenu vrstu kruha, i to u vezi sa božićnim i novogodišnjim običajima kada se obredno-magijske radnje poduzimale u svrhu da naredna godina bude rodna i izobilna. Onda su seljaci koristili šupalj kolač kovrtanj u simboličkoj imitaciji vršidbe (djeca su imitirala konje oko stožera na koji je bio nataknut kovrtanj), stavili su ga na rog volu-dešnjaku da vide na koju stranu padne – sretnu ili nesretnu, po čemu bi onda nagadjali o budućoj ljetini. Te su radnje bile poznate u centralnom dijelu cijele Južne Slavije: kod Hrvata u Dalmaciji, skoro svuda u Bosni i Hercegovini, kod Srba u Sremu i djelimično u zapadnim i južnim srpskim krajevima, tako da je cio predio tih običaja obuhvatao uglavnom dinarski i dijelom panonsko-pridunavski areal (v. Plotnikova, 2004, 325).



U kontekstu slavenske svadbe glagol vrtiti i sama ta odgovarujuća obredno-magijska radnja ima posebno široku upotrebu. Po selima u Gornjoj Hercegovini prije no što će mladu povesti od njene kuće, desni djever je okrene triput kao što sunce ide. U nekadašnjem zadarskom kotaru, u Dalmaciji, mladoženja na dan vjenčanja okrene mladu oko sebe tri puta, te je preda djeveru da je vodi iza svatova. U Srbiji mlada obilazi svekrvu u mladoženjinoj kući: čim je dovedu, ona priđe svekrvi, triput obiđe oko nje i svaki put promiješa po situ, pa se zatim okrene suncu i počne da baca lijevo i desno pšenicu iz sita. U Žumberku mlada obilazi tri puta sto, čim dođe u mladoženjinu kuću. I kod Poljaka mladenci idu tri put oko stola u mladoženjinoj kući, a i kod Rusa vode mladu oko stola (Djordjević, 2002, 231-232, 241). Sve ove magijske radnje se vrše u svrhu da se osigura dobra veza mlade uz njen novi stan, novu obitelj.



Kod Južnih Slavena su vrlo poznati svadbeni plesovi oko svadbenog kolača, tanjura ili sita sa poklonima ili podarenim novcem. Osnovni pokreti u ovim plesovima čine neizostavno kruženje, vrćenje (usp. odgovarajući izraz kod Bugara: horoto se vie, vrti). Kod istočnih Slavena, naime kod Rusa na sjeveru u Kargopolju, mladenci se dočekuju sa svadbenim kolačem koji svatovi vrte (“kružat”) iznad njihovih glava, dok u samoj kući svatovi “krut’at” mladence što znači da češljaju oboje istim češljem, a “nevjestu krut’at” tako da spletu kosu na odredjeni način (rus. “po-bab’ji”) kao znak da je ona postala žena (Slavjanskije drevnosti, III, 13). Usp. u ruskim dijalektima: krutit’ (nevjestu) – plesti kosu mlade nevjeste poslije vjenčanja tako kako je to uobičajeno kod žena.



Okretanje samih simboličnih svadbenih predmeta je isto tako usmjereno na začetak novog života mladih i posebno – mlade nevjeste. Na primjer, u Makedoniji tri djevojke koje prije izlaska sunca izrade vijenac za nevjestu iz divljih trava i poljskih cvjetova, upletajući u njega crven i bijel konac sa tri stare pare, vrte taj vijenac tri puta prije nego što ga stave nevjesti na glavu (ili jedna od tih djevojaka kruži i tanca sa ispletenim vijencem). Tokom svadbenih rituala svatovi pred lomljenje kolača vrte ga tri puta, iskazujući želju da mladenci žive dobro i da za godinu dana imaju mušku djecu (selo Teovo kod Velesa u Makedoniji, autorske terenske bilješke).



Svadbeni kolač u obliku kruga (tijesto savito u kolo) ima značaj svadbenog simbola kod svih Slavena. Kao što i druge obredne stvari u obliku kola (vijenac, prsten) šupalj kruh je simbol ujedinjenja mladenaca u braku. Taj se značaj pojačava odgovarajućim magijskim radnjama: u raznim slavenskim predjelima mlada nevjesta se kruži držeći taj kolač u rukama, obilazi tri puta oko stola na kojem leži šupalj kruh, pregledava kroz njega mladoženju, svatove, a isto tako gleda preko njega na put do mladoženjine kuće i na sve strane svijeta. Kod Bugara na Pirinu mlada se nevjesta i svekrva uzajamno ljube preko šupljine u kolaču na pragu mladoženjine kuće. Kod Bugara u Trakiji šupalj svadbeni kolač je nataknut nevjesti na desnu ruku tokom vjenčanja, na kraju svadbe taj se kolač reže zajedno sa grančicom od vinove loze, te se baca na djecu da bi se osigurala ljetina i obilje plodova. Kod Rusa u selima kod Kaluge mladoženja lomi i jede pecivo u obliku kola tokom prve bračne noći (vjerojatno bi to bio i simbol porušenog djevojaštva). U ruskim selima na rijeci Don mladići koji su pomoćnici mladoženje (“družki”) stave sebi na lijevu ruku 5-6 šupljih kolača i na putu u crkvu razdavaju komadić po komadić svima koga sretnu na putu kao “zakusku” za “vodku” (Slavjanskije drevnosti, II, 440).



Slavenski nazivi svadbenog kolača često su vezani za glagole *viti, *vrtěti, te time upućuju na svoje arhaično značenje “začetak novog dobra”: ukr.-karpat. verčenik, srp. vitica, bug. previtak, previtače, a isto tako i hrv. vrtanj. Za vrtanj P. Skok navodi mjesta Žumberak i Bela Krajina uz odrednicu “kolač savit kao kolo”, bez upomene da je to isključivo svadbeni kruh (Skok, 1973, 632). Medjutim, kod Slovenaca je sasvim pouzdano proučeno da je vrtanj – svadbeni kolač u Beloj Krajini (vidi npr. Pleteršnik 1974, 800; primedbu kod: Zablatnik, 1990, 70, i dr.). Važno je ovdje spomenuti da se kod gradišćanskih Hrvata vrtanj kao obredni simbol javlja u više prilika. Prije 30 godina mogao bi se zabilježiti u sjevernom Gradišću ne samo obredni čin nošenja okićenog u ružmarin i pantljike vrtanja u kuću zaručnje nego i polagenje pred nju tog vrtanja uz magijske riječi: “Kod je u vrtai uobau, tako muore bit seda vaša ljubau pres konca” (selo Vorištan; Koschat, 1978, 164). Vrtanj dostat (Veliki Borištof) ili za vrtanj prosit (Uzlop) je poseban dio svadbenog obreda kada kod mladenaca u kuću dolaze “junaki” da bi svaki pri kraju svadbe odnio svoj dio kolača, odnosno na arhaičnom nivou, svoj dio buduće sreće i blagostanja. Ponekad je zaručnica nosila vrtanj nakićen ružmarinom kao posljednji devojački dar župniku (Uzlop). Mnogi informatori su mi objašnjavali da vrtanja za svadbu treba da bude mnogo, ukoliko više, utoliko je bolje (Trajštof). Skoro svugdje u selima gdje sam vršila istraživanje, vrtanj je zadržao svoj prvobitni oblik, naime – ispleteno u krug tijesto, šuplo unutra.



Iz svega ovog bi se moglo zaključiti da je ranije područje arhaičnog svadbenog simbola – “vrtanja” – u Hrvatskoj bilo znatno šire i da su gradišćanski Hrvati ponijeli u svoju novu domovinu i zadržali do danas riječ vrtanj uz odgovarajući simboličan značaj i dio obredno-magijskih radnji (darivanje, dodjeljivanje vrtanja=sreće). U prilog tome idu i opisi svadbenih običaja koji su bili bilježeni u Hrvatskim krajevima u prošlom i pretprošlom stoljeću. Tako, u Šušnjevom Selu i Čakovcu (čakavsko-ikavsko područje kod Ogulina) kada svatovi povedu djevojku mladoženjinoj kući “tanki kum” uzima pripremljeni za tu priliku svadbeni kolač vrtanj i nosi ga preko ramena, a sljedećeg dana “kad dojdu na vodu, ispali barjaktar kuburu, a onda razriže onaj vrtanj. Od svega vrtanja da svakemu po komadić, kigod dojde tamo, makar i tuji čovek bil, i malo vina iz barila” (ZNŽO 15/2:242-243). U Zagrebačkom “Arkivu za povjestnicu jugoslavensku” (1851-1872), prema Rečniku SANU, isto tako ima podataka o svadbenom vrtanju (bez navoda na mjesto iz koga potječe): “Sobom ponese [mlada] kolača (svadbenog vrtanja) na komadiće srezanog” (Rečnik SANU, 1965, 80). U nekim Hrvatskim krajevima se sreće i kovrtanj u funkciji svadbenog kolača (Novi Vinodolski): “Naprijed je barjaktar nakitio svoj barjak svadbenim kovrtanjem – prstenastim kolačem i jabukama i cvijećem šarenim trakama” (taj kovrtanj se zatim lomi na komadiće i razbacuje među djecu) (ZNŽO 29/2:188). Prema podacima Rječnika JAZU, isto tako i «“Vrtanjić” svagdje su na sjeveru kolači u svatovima. prin. 1612.» (Rječnik JAZU, 1974, 556).





Literatura



Djordjević, Tihomir. 2002. Životni krug. Rodjenje, svadba i smrt u verovanjima i običajima našeg naroda. Niš.

Koschat, Helene. 1978. Die čakavische Mundart von Baumgarten im Burgenland. Wien (Schriften der Balkankommission, Linguistische abteilung XXV).

Neweklowsky, Gerhard. 1978. Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete. Wien (Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung XXV).

Pleteršnik, Maks. 1974. Slovensko-nemški slovar. II. Ljubljana.

Plotnikova, Anna. 2004. Etnolingvisticheskaja geografija Južnoj Slavii. Moskva.

Rečnik SANU, 1965. Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. III. Beograd.

Rječnik JAZU, 1974. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 21 (sv. 89). Zagreb.

Skok, Petar. 1973. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knj. III. Zagreb.

Slavjanskije drevnosti. I-III. Slavjanskije drevnosti. Etnolingvisticheskij slovar’. 1995-2004.

Zablatnik, Pavle. 1990. Od zibelke do groba. Ljudska verovanja, šege in navade na Koroškem. Celovec.

ZNŽO. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Zagreb, 1896–. Knj. 1–.

<- najzad na pregled temov