Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


04.06.2010

GRADIŠĆANSKO-HRVATSKI JEZIK KAO SISTEM (23.11.2008.)

Gerhard Neweklowsky

Dobro se sjećam kako je u decembru 1972. godine u Željeznom održan znanstveni skup povodom plana rječnika za Gradišćanske Hrvate. Bio sam tada asistent na Institutu za slavistiku Bečkog sveučilišta kod profesora Josipa Hamma, a moj zadatak je bio da održim predavanje o transkripciji gradišćanskohrvatskog jezika odnosno govora (taj rukopis čuvao sam do danas). Naime, nekoliko godina ranije napisao sam disertaciju o akcentu u čakavskim govorima Gradišća, tako da sam tada već bio dobro uvježban u zapisivanje / bilježenje hrvatskih dijalekata. Sjećam se da su bili prisutni kasniji zapisivači i obrađivači građe iz Zagreba i iz Gradišća. Bile su različite ideje: Hamm je imao pred očima naučni, dijalektološki / dijalekatski rječnik, dok su Gradišćanci razmišljali o normativnom rječniku, koji je bio potreban za škole, za radio, za hrvatske novine itd. Trebalo je deset godina, dok nije izašla prva knjiga rječnika (1982), namijenjena širokoj publici, sa njemačkom natuknicom na čelu i sa prijevodima na gradišćanskohrvatski i hrvatski standardni jezik. Ipak je Hammova zamisao, dijalekatski rječnik, također – iako u manjem opsegu – ostvaren: 1987. je izašla knjiga Elizabete Palković „Wortschatz des Burgenländischkroatischen“ u izdanju Balkanske komisije Austrijske akademije znanosti. Za ovu knjigu je Hamm napisao predgovor, u kom kaže kako je došlo do ostvarenja Rječnika. U Palkovićev rječnik ušle su samo dijalekatske riječi iz žive upotrebe u raznim govorima, dok su u normativni rječnik ušle riječi koje su potrebne u suvremenom društvu, dakle dosta je preuzimano iz hrvatskog standardnog jezika i mnoge su riječi odbačene, uglavnom pozajmljenice iz njemačkog jezika.

U predgovoru piše Hamm, da je u Rječnik ušlo dosta što ne odgovara sistemu gradišćanskohrvatskog jezika, naime iz štokavskog dijalekta, dok je gradišćanskohrvatski u suštini čakavski.

Sad smo kod pojma „sistem“ ili „sustav“, možemo reći i „struktura“. Jezični sistem se sastoji iz nekoliko podsistema: sistem glasova (fonetski sistem), pravopisni sistem, akcenatski sistem (naglasak), morfološki sistem, tvorba riječi, sintaksa i leksika. Kako tvore ovi podsistemi jednu međosobno povezanu cjelinu, to jest gramatiku jednog jezika? Ako se želi i pisati na nekom jeziku, jezik se mora normirati, moraju se postaviti pravila, moraju se pisati rječnici i gramatike. Gradišćanski Hrvati danas sve to imaju.

Pojam „sistem“ može se shvatiti i povijesno / historijski. U tom smislu je gradišćanskohrvatski jezik dio čakavskog dijalekta hrvatskog jezika. Kad se normira jedan jezik, mora se stvoriti nadregionalni književni jezik koji ne odgovara nijednom dijalektu i koji se zbog toga, naravno, mora učiti. Nisu svi Gradišćanski Hrvati čakavci, znamo da ima i štokavaca i kajkavaca, ali su ti govori ipak dosta bliski čakavskom dijalektu, tako da i oni mogu preuzeti grad.hrvatski književni jezik. Hrvatski standardni jezik mora obuhvatiti mnogo različitije dijalekte pod svojim krovom, što je doduše mnogo lakše nego što bi to bio slučaj u Gradišću, jer u Hrvatskoj postoji obavezno školovanje na standardnom jeziku, novine izlaze na standardnom jeziku, tu su programi radija i televizije, tako da Hrvati u Hrvatskoj mogu savladati hrvatski standardni jezik i naučiti jezični sistem koji ne mora biti identičan sa sistemom njihovog maternjeg jezika.
Gradišćanskohrvatski jezik prenesen je počev od konca 15. stoljeća iz Hrvatske, kao što znamo, sa područja između rijeka Sava, Una i Kupa (ne iz Primorja i Dalmacije, kako se ranije mislilo), zatim iz nekih pograničnih dijelova Bosne kao i iz Slavonije, po svemu sudeći iz jednog međusobno povezanog područja.

Najstariji zapis potiče iz 1561. godine (Klimpuški misal). Hrvatska pismenost i književnost počinje u 17. vijeku sa pjesmaricama Grgura Mekinića 1609 i 1611. Kontinuirana štampana književnost počinje tek kasnije, 1732 sa Hrvatskim jevandjeljem. Ali jasno je da je od samog početka doseljenja u novu domovinu postojala tradicija crkvenog jezika koji se kontinuirano upotrebljavao sve do danas. Povijest gradišćanskohrvatske književnosti dobro je poznata. Gradišćanskohrvatski književni jezik i hrvatski standard dosta se razlikuju; razlikuju se toliko da bi se moglo govoriti o različitim jezicima. Međutim, tu sociolingvistika igra presudnu ulogu. Kod Hrvata u Gradišću postoji tradicija da su se doselili iz Hrvatske i znaju da su Hrvati i da govore hrvatski.


Glasovni i fonološki sistem, pravopis


U grad.hrvatskom jeziku postoji klasični sistem od pet vokala koji mogu biti kratki i dugi: niski vokal a, srednji vokali e, o, visoki vokali i, u. Jedna opća osobina čakavskog dijalekta je da se dugi vokali e o diftongiraju; ovo nalazimo i ovdje, npr. Bog > buok, pet > piet (kod štokavskih Vlaha u južnom Gradišću ovo nije slučaj). Međutim, u normiranom izgovoru nema diftonga (dakle [bōk, pēt]), s jednim historijskim izuzetkom. Naime, u književnom jeziku zahtijeva se diftonški izgovor [ie] tamo gdje se u standardnom hrvatskom jeziku piše je / ije, npr. vijenac, ljeto. Ovo je koncesija / ustupak prema standardnom jeziku, dakle nešto, što se preuzima iz štokavskog sistema. Ovakve primjere je prof. Hamm imao u misli kad je govorio o tom kako neke činjenice ne odgovaraju sistemu. Školaru / učeniku nije jasno zašto isti glas ie u piet mora pisati pet, a u vienac vijenac i u lieto ljeto. Međutim, književni jezik uvijek zahtijeva kompromisna rješenja.

U konsonantskom sistemu nalazimo iste sonante kao u hrvatskom standardu (m n ń r l ļ v j), a sistem šumnika (Geräuschlaute, Obstruenten; to su oni glasovi koji mogu biti zvučni i bezvučni) opet iste foneme sa dvama odstupanjima koja su opet čakavska. Naime, u grad.hrvatskom ć i đ izugovaraju se kao zatvorni / plozivi (Verschlusslaute) t' i d'. Izgovor nuot' d'ak odgovara čakavskom načinu a ne štokavskom ć đ.

Pravopis grad.hrvatskog književnog jezika bio je pod utjecajem mađarskog jezika, a tek tokom druge polovine 19. stoljeća pobijedio je pravopis Ilirskog pokreta, tzv. gajica (prema Ljudevitu Gaju, koji ju je stvorio). Ona se upotrebljava i danas u Gradišću, s jednim izuzetkom: d' se piše dj, a ne đ.

Naravno, grad.hrvatski jezik ima svoja pravila, koja često odstupaju od standardnog hrvatskog jezika. Navodimo jedan primjer koji niti je čakavski ni štokavski, nego se je razvijao tokom stoljeća dugotrajnim utjecajem drugih jezika. Bezvučni suglasnici postaju zvučni na kraju riječi kad se nalaze ispred zvučnog glasa (otac : otadz i majka, niš : niž ni mogao). Ovo je osobina koja je raprostranjena ne samo u hrvatskom jeziku Gradišća, nego i u njemačkom, mađarskom, slovačkom i dijelu poljskog jezika, a nije donesena iz stare domovine, jer ona u govorima Hrvatske ili Bosne ne postoji.


Vrlo karakterističan je naglasak, koji je također u svojoj suštini čakavski i koji se osjetno razlikuje od hrvatskog standardnog naglaska. Kad govorimo o naglasku, imamo u vidu ne samo mjesto naglaska nego i intonaciju i kvantitet, tj. duge i kratke vokale. Na dugim naglašenim vokalima razlikujemo i silaznu i uzlaznu intonaciju. Mjesto naglaska je slobodan: críkva, òtāc, štimâm, ljudstvô. Ima, međutim, ograničenja: naglašeni kratki vokali se javljaju obično van posljednjeg sloga, npr. zèlena jàbuka, žèna, òtāc. Iz ovog primjera vidimo da postoje i nenaglašene dužine (tamo gdje ih u standardnom jeziku nema): dènās, gospòdīn, pîsāla. Silazni naglasak je u posljednjem slogu riječi, također u jednosložnim riječima, rjeđe u pretposljednjem slogu: brât, lîp, rûka z rûkōm, glâva, pîsat, tankî -â -ô. U standardu mu odgovara često uzlazni akcenat (gláva, rúka, písati), baš obrnuto. Uzlazna intonacija nikad ne stoji u posljednjem slogu: críkva, píšem. Ova intonacija ima svoju razlikovnu funkciju; razlikujemo lîpo ime : lípo ime.
Historijski gledano kažemo da je akcenatski sistem sistem s parcijalnim pomicanjem akcenta.


Ikavsko-ekavski izgovor


U praslavenskom jeziku postojao je vokal tipa e širokog izgovora koji se u nauci zove jat. U staroslavenskom jeziku postoji posebno slovo za njega. Ni u jednom slavenskom književnom jeziku ovaj glas nije sačuvan do danas, iako postoji u govorima, nego se je izjednačio sa drugim vokalima. Ovi vokali mogu ići od a preko e do i. U hrvatskom standardu stari jat daje manje-više je u kratkim, a ije u dugim slogovima (pravilo treba precizirati). U čakavskom dijalektu jedna od četiriju mogućnosti je i / e, tj. u nekim riječima i, u drugima e. Ovi vokali se ni u čemu ne razlikuju od drugih vokala i i e. Ovo je upravo slučaj u grad.hrvatskom jeziku sjevernog i srednjeg Gradišća, npr. lip, dite, divojka, rič, mliko, vrime, bižati itd. – del, delati, cena, seno, leto, cel, cesta, venac itd. U cijelom južnom Gradišću nalazimo u primjerima druge grupe i: dil, dilat, cina, lito itd. Svaki hrvatski govor, koji ima raspored i / e, dio je čakavskog dijalekta. U standardnom jeziku imamo u navedenim primjerima (sa ponekim izuzetkom) je / ije, prema tome da li je dotični vokal kratak ili dug. Naravno, grad.hrvatski književni jezik se obogaćuje iz hrvatskog standarda, tako da se može dogoditi da se preuzimaju standardni oblici sa je / ije, npr. rječnik, ali rič, jelovnik prema jilo.


U fonetici mogli bismo navesti još neke posebnosti koje su karakteristične za čakavski dijalekat kao npr. vokal a u nekim riječima: tajedan (tjedan), malin, malinar (mlin, mlinar), z manom (sa mnom), zatim (prema e) žatva, žaja, žajan (žetva, žeđ, žedan); dodajemo još oblik vrebac umjesta vrabac. Iz konsonantizma možemo navesti j u riječima kao tuji, mlaji, pohajati itd., gdje u standardnom jeziku nalazimo đ. Sve ovo potvrđuje da je grad.hrvatski književni jezik jednoznačno čakavski.

Jedna koncesija na hrvatski (štokavski) standard je pisanje -o u perfektu: pisao, pitao, sjeo /sjela se je, zreo / zrela, i u imeničkim osnovama: pepeo / pepela, svitao / svitla, veseo / vesela i dr., opet jedna nedosljednost u sistemu.


Morfologija


Morfologija je promjena riječi; razlikujemo deklinaciju i konjugaciju. Morfološki sistem grad.hrvatskog književnog jezika odgovara onome u čakavskom i kajkavskom dijalektu, a ne hrvatskom standardnom jeziku.

Najvažnije osobine su sljedeće: u deklinaciji razlike postoje prije svega u množini. a) U grad.hrvatskom književnom jeziku nije došlo do podudaranja triju padeža dativa, instrumentala i lokativa kao u standardnom jeziku (npr. selima, sa prijedlozima: ka selima, sa selima, u selima; uvijek isti oblik), b) nema štokavskog nastavka -a u genetivu množine, c) nema proširenja osnove tipa grad-ov-i. Vokativ se malo upotrebljava. Nema alternacija k/ c, g / z, h / s u deklinaciji.

Primjeri: jeleni, jelenov, jelenom, jelene, z jeleni, pri jeleni, gradi gradov, gradom, grade, gradi, gradi; pisma, pisam, pismom / pismam, pisma, pismi, pismi; žene, žēn, ženām, žene, zi ženami, pri ženā, imenice ženskog roda na konsonant imaju ograničenu promjenu, u množini samo dva oblika: kósti : dat. kòšćām.


Pridjev


Pridjev ima također stariju promjenu sa različitim nastavcima u množini: lipe divojke, od lipih divojak, lipim divojkam, lipe divojke, pri lipi divojka, z lipimi divojkami, nema dakle izjednačenje triju množinskih padeža. I još jedna posebnost: pridjev ima neodređeni i određeni vid. Posebni nastvaci postoje samo u nom. jedn. muškog roda, npr. têpao dân : teplî dan; drugi su nastavci isti, ali se oblici razlikuju prema akcentu: têpao teplóga dana, teplómu danu, u tèplōm dânu, s tèplīm danom, a određeni vid: teplî, teplôga, teplômu, teplôm, teplîm. Vidimo kako se mjesto akcenta i intonacija koriste za razlikovanje obadva vida. U grad.hrvatskom jeziku pridjevski vid čuva se kudikamo bolje nego u hrvatskom standardu.


Brojevi


Za grad.hrvatski književni jezik je karakteristično da se brojevi sklanjaju: pêt pètīh pètīm pètī petìmi. Postoje posebni zbirni brojevi tipa petimi petime: muži su petimi, žene su petime.


Glagol


Za glagol je karakteristična kategorija vida, svršeni i nesvršeni: kupiti : kupovati, platiti : plaćati, dojti : dohadjati itd. Tvorba vidskih parnjaka slična je kao u standardnom jeziku, ali ima dosta razlika u upotrebi glagolskog vida, u što ovdje ne možemo ulaziti.

Glagolske kategorije odgovaraju također standardnom jeziku, samo se aorist i imperfekt jedva upotrebljavaju. Jedina morfološka razlika je nastavak -u u trećem licu množine kod svih glagola, također u tipu viditi: oni vidu.

Tvorba riječi dosta je bogata; o njoj ovdje ne možemo govoriti.


Sintaksa

 


Sintaksa je obično najopsežniji dio gramatike, kad pomislimo na sve moguće tvorbe rečenica i njihovih preoblika. Samo jedna napomena o redu riječi. Obično se govori o slobodnom redu riječi. Međutim, ima i obavezan red riječi, naime položaj nenaglašenih riječi, koji se dijele na enklitike (zanaglasnice) i proklitike (prednaglasnice). Za njih je red riječi čvrst. Npr.: Misli su mi bile u domaćem selu. Za grad.hrv. književni jezik je karakteristično da se zanaglasnice u upitnim rečenicama mogu upotrijebiti i na početku rečenice, što u standardnom jeziku nije dopušteno, npr. Ćete mi ga dati? Si i ti sporazumna? Ovakav red riječi tipičan je za čakavski i kajkavski dijalekt.


Rječnik


Leksik grad.hrvatskog jezika vrlo je karakterističan. Treba reći da i leksik tvori sistem, samo je za leksik tipično da je otvoren, tj. može uvijek primiti nove riječi. U leksičkom pogledu gradišćanski govori se dosta razlikuju. U prošlosti se jezik obogaćivao iz njemačkog i mađarskog jezika, a danas je prije svega otvoren prema hrvatskom standardnom jeziku. Ipak njemački i mađarski su davali grad.hrvatskom jeziku mnoge uzore („pretkipe“) za obogaćivanje leksike, tzv. kalkove („Lehnübersetzungen, -prägungen“), npr. maknuti se najpr, najpr stupiti, najpr dojti, najpr štati, nutar zeti, nutar dojti, proju nutar dati, prik dati, van stati, van bižati, van izgledati., van projti itd. itd.

Hrvatski leksik se dosta razlikuje od standardnog hrvatskog leksika, koji je štokavski. Gradišćanski leksik ima vrlo mnogo podudaranja sa zapadnim govorima, tj. sa čakavskim i kajkavskim dijalektom, često puta i sa slovenskim jezikom. Navodimo neke primjere koji se razlikuju od štokavskoog leksika: boj, čuda, godina, kača, klop, otpirati / otpriti, pinezi, pominati se, pratež, račiti se, ručenje, spominjati se / spomenuti se, staćilo, tovaruš, ufati se, vazmi / vazam, zipka, žukak itd. Ovakve riječi opet dokazuju da se radi o zapadnom dijalektu.


Zaključak


Gradišćanskohrvatski književni jezik je književni jezik Gradišćanskih Hrvata. Ova činjenica je danas nesporna. Neko vrijeme su postojale tendencije da se uvede hrvatski standardni jezik, ali su konačno pobijedili oni koji su se zalagali za svoj književni jezik, što se danas općenito prihvaća. Priručnici, rječnici i gramatika čvrsta su osnova na kojoj se može graditi. Fizionomija ovog književnog jezika je jednoznačno čakavska. Iako u Gradišću i u susjednim dijelovima Mađarske ima i nečakavaca, ovaj jezik se prihvaća, jer je svima blizak.

Čakavska je fonetika, uključujući i historijski refleks jata kao i / e, čakavska je morfologija, i čakavski je leksik.
Naravno, u višejezičnom susjedstvu bilo je utjecaja sa strane njemačkog i mađarskog jezika, više na razini govora nego književnog jezika. Danas se grad.hrvatski književni jezik obogaćuje elementima iz hrvatskog standardnog jezika.

<- najzad na pregled temov