Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


04.06.2010

BRIMENITI PUT GRADIŠĆANSKOHRVATSKOGA RJEČNIKA (23.11.2008.)

Nikola Benčić

Referat prilikom 25. obljetnice
"Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika".


Iz naše kulturne povijesti su nam poznata neodlučna potribovanja za praktičnim rječnikom u prošlosti.
Od prve, gradišćanskohrvatskom jezičnom varijantom tiskane knjige iz početka XVIII. st. su si naši ljudi razbijali glavu, odakle uzimati riči za novostvorene pojme u razvitku. Svakidašnja seljačka i crikvena jezična praksa je u svojoj upotribi kako-tako ostala stalna, skoro do najnovijega vrimena. Ipak moremo i u jeziku prvih stoljeć(ev) našega boravka u novoj domovini prepoznati nekakvu trošnju, poderanost, udaljenje od jezične prakse u matičnom narodu. Tudje jezične strukture su počele svoje djelovanje i pritisak na naš jezik. Zato i potribovanje izdanj knjig u našoj jezičnoj varijanti.

Na početku moremo upametzeti gušću upotribu knjig iz stare domovine kot podlogu za naša izdanja, u prvom redu zagrebačkoga kajkavskoga kruga. I velikom sigurnošću moremo reći, naši školovani ljudi, svećeniki, učitelji i drugi su živili sve do sredine XIX. stoljeća u jedinstvu s hrvatskim jezikom, a svoju zapadnougarsku varijantu gledali za regionalnu, pod silom prilikov, tj. evolutivnim jezičnim razvitkom nastalu varijantu hrvatskoga jezika. Problematična je postala situacija Gajevom jezičnom reformom, kada je hrvatska književna rič skrenula na novoštokavsku pismenu liniju. Uza sve to, kulturni život od prosvetiteljske periode je i u profani krugi naglo proširio i rashitio uske dosadašnje jezične granice. I bar kako je razum šušljao: hrvatski pismeni jezik more biti samo jedan, bar koliko se GH iz punog grla izjasnili za maksimu: približavati se hrvatskoj književnoj jezičnoj normi, – koj normi su se jedno vrime na neki društveni polji i približili – ali nikada ne bezuvjetno, ta korak nam se nije ugodao.
U toj maksimi je stvoren i prvi naš rječnik od Fabiana Hausera 1859. ljeta. Zalagači takove maksime – zvana HAK-ovcev u časopisu "Glas-u" – su samo teoretizirali; Mate Meršić Miloradić, Tome Bedenik, Ivan Jagšić, Ignac Horvat, Martin Meršić ml., da samo neke spomenemo, nisu nikada prakticirali takovu maksimu. (O uzroki bi se morala/mogla za bolje razumivanje jezične stvarnosti načinjiti podrobna študija.)

Po Hadrovicsevi studija znamo, kako se od sredine XIX. st. proširio naš mali jezični svit i odakle su naši ljudi mučno uzimali, prilagodjivali nove potribne riči za praktičnu upotribu našega jezičnoga sistema. Od početka su si pomagali s glosami i glosari. Već Cluziosova znamenita knjiga ima prve glose iz naše jezične prakse. Pred Drugim svitskim bojem novine vrvu od glosov. To je prihvaćena jezična praksa, teško razumljive i iz književnoga jezika prilagodjene riči tumačiti nimški ili ugarski. Praksa samojezičnoga tumačenja se u nas nije proširila.
Tim se je pojačalo potribovanje za rječnikom. Ne da pred tim ne bi bilo pokušajev za ostvarenje takovoga posla, kot primjer morem navesti Ivana Jagšića, rukopisni ostvareni Vinčečki od učitelja Ivana Stuparića (1937.), ili ono što je Šandor Horvath iskopao u Ranom gradišćanskohrvatsko-ugarskom rječniku (1998), stvoren izgleda negde sredinom 19. st.

Ambivalentno držanje naših školovanih ljudi po Drugom svitskom boju i političko zaoštrena situacija 70-ih ljet prošloga stoljeća, pak HAK-ov jezični zaokret u časopisu "Novi Glas" je pojačao zahtjev ostvarenja normativnoga rječnika gradišćanskohrvatske varijante. U tom je i II. Vatikanski konzil odigrao svoju ulogu, kada je narodni jezik odredio za liturgični jezik, a naši: Martin Meršić ml. i Štefan Horvat su se popašćili svojimi "misali" u Vatikanu.

Ada, na početku je bila samo želja i ideja, bez ikakve slutnje kako bi se to moglo/moralo stručno i materijalno ostvariti.
Prvi konkretan korak je došao od ondašnjega predsjednika Hrvatskoga štamparskoga društva Štefana Emricha u kasnoj jeseni 1970. ljeta i ondašnjega velikoga mentora iz Hrvatske Mirka Valentića. HŠtD se postavilo u vezu s HKD, i tako se ispeklo: to bi moralo u Program kulturnoga ugovora Gradišća s SR Hrvatskom. A pošto je direktor Zemaljskoga arhiva August Ernst svojim lansiranim programom "Simpozija Mogersdorfa" uživao veliki ugled kod državnih organov, premjestilo se je sve pod obrambu Zemaljskoga arhiva. Dr. Ernst je bio od početka mišljenja, da se mora uklopiti u djelo i slavistička katedra u Beču, na koj je u onom vrimenu bio ugledni slavist prof. Josip Hamm, ki si je povlikao za potporu i profesora slavistike u Celovcu, prof. Geharda Neweklowskoga za sudjelača. Tako je austrijski stup stao, zapravo su stali stupi: kulturno odiljenje Gradišćanske zemaljske vlade s gradišćanskohrvatskimi društvi HKD i HŠtD i bečanska slavistika. Tribali smo samo treti stup iz Hrvatske, a to je nastao Institut za hrvatski jezik u Zagrebu, ki se je brigio za stručno i materijalno opskrbljenje u Hrvatskoj. I s jedne i s druge strani su se na svakom polju (stručno i materijalno) pootvarala vrata za projekt gradišćanskohrvatski rječnik. Osebito moramo ovde istaknuti imena peljača instituta Božidara Finke i Antona Šojata, kim su se pak kašnje priključili Mijo Lončarić, Marija Znika i mnogi drugi iz Instituta za jezik.

I onda se je od 1972. do 1982. stvorio prvi svezak našega Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch-a, uz velike muke, diskusije, krive metodske pute na mnogobrojni djelatni sesija u Gradišću i Zagrebu.
To je značilo točno odrediti ka djela ćemo ekcerpirati iz naše pismenosti, (popis u 1. sv. rječnika, str 12-13) ki posao je obavio Zagreb. Gradišće je dobilo zadatak pokupiti govorni jezik po naši sel. U Gradišću nije bilo instituta za nami, djelao je Joško Vlašić, Štefan Zvonarić, kod drugoga sveska Ivan Sučić i moja malenkost na terenskom poslu, većinom u slobodnom vrimenu, po subote i nedilje, a u administraciji Ivan Seedoch i Feliks Tobler.
Uvijek je bilo pitanje kako, kojom metodom, kako najjednostavnije i najučinkovitije, ar vrimena nikada nije bilo dosta na raspolaganje.
Prvi korak za takov posao je bio stvoriti upitnike, po ki će se sakupiti materijal po naši seli. Meni je dopala zadaća po ruskom uzoru Voprosnik (1965.) sastaviti na štencilske matrice, 21 poglavlje o pojedini područja iz života naroda, ki upitniki su prošli u naša sela. I zaista, neočekivano, presenečujući smo iz 30 sel dostali najzad ispunjene upitnike različnoga kvaliteta, med njimi i nekoliko zvanaredno dobro obdjelanih. (Sudjelači su popisani u 1. sv. Rječnika na str. 14.).
Ta se materijal pak iz upitnikov, svaka posebna rič i varijanta prebacila na ceduljicu nimški – gradišćanskohrvatski – hrvatski. To je djelao i Zagreb iz tiskanih knjig. Tako smo dostali 100 000 jedinic skupa, a ta materijal je nastao osnovni fond rječnika iz kojega je nastao pak rječnik.

Iz toga materijala, ki je zadržavao čuda varijantov, podudaranj, iskrivljenj, ... iz pojedinih sel se dugim procesom izlučio normativni materijal, za koga smo mislili da se praktično more upotribljavati u svakidašnjem hasnovanju. Iz toga je izašao 1. svezak 1982., ki se je u Hotelu Burgeland u Željeznu velikom svetačnošću predstavio javnosti.

Materijal kojega smo izlučili iz rječnika je pak prof. Hamm dao obdjelati od Elizabete Palković i tiskati sredstvi Balkanske komisije 1987. pod naslovom Wortschatz des Burgenländischkroatischen (ali to je opet druga povidajka).

Ne bi bili GH ako kritika ne bi bila slijedila na peta, u prvom redu od ljudi, ke smo i tako pozvali bili na sudjelovanje. Glavne točke kritike su bile: nije dost bogata crikvena terminologija, nije za svaki nimški pojam adekvatna rič u rječniku, nekonzekventnost u izdjelanju glagolov, imenic, pridjevov, ... i puno drugoga.
Svaki put smo argumentirali, ar je tema vječito zelena, djelali smo rječnik u jednoj atmosferi kada je a) zemaljski poglavar Theodor Kery zbog vlašće uvrede otpovidao posjet Zagrebu, b) kada je poslanik Robak kanio svom silom dokazati, da je naš jezik malovridan kuhinjski i štalski jezik i nima nikakovoga posla s hrvatskim jezikom na jugu., ... (v. Fritz Robak, Kroaten im Burgenland [1985]).
U prvom svesku smo se držali strogo sakupljenoga materijala, potvrde iz naših sel ili naše pismenosti i ništa dodatnoga se nije stavilo u rječnik. To je bilo preventivno, nikako ne dati površinu mogućim napadom i tako omogućiti difamiranje i zničenje jezične podloge prije nego bi se u narodu proširila knjiga. Ipak ta rječnik ima veliko bogatsvo u sebi, cjelokupni stvarni suhi materijal našega jezičnoga kinča, osebito u upitniki, ali bez vizije, bez zaufanoga gledanja u budućnost. Ali to nije dijalektološki popis nego normativni.

Čisto drugim putem ide 2. svezak, ki je izašao iz tiska u Zagrebu 1991. Peljanje je po emiritiranju prof. Hamma preuzeo prof. Radoslav Katičić. Za toga su osnovnu kartoteku izdjelali u Zagrebu, to je tzv. "telefonska knjiga", to je bio abecedski popis riči, ke bi mogle, morale dojti u drugi svezak. Drugi dio se planirao opširnijim, obuhvatnijim s dopunami i blagim prilagodjivanjem. Zato je on bogatiji po riči i konzekventniji po metodi. U Gradišću se je djelalo u dvi redakcija: Željezanska - Joško Vlašić, Feri Sučić, Štefan Vukić i Fileška: Ivo Sučić, Štefan Kuzmić, Štefan Zvonarić st. i moja malenkost. Koordinirali i u skupnoj redakciji su bili Ivan Seedoch i Feliks Tobler.

U planu je bio i treti svezak rječnika, ki bi počeo bio s južnohrvatskom natuknicom. Od 90-ih ljet se je ali u Hrvatskoj prominjila društvena situacija. Iz tretoga sveska rječnika je pak nastala Gradišćanskohrvatska gramatika (2003.) sa stručnom pomoću dosadašnjih institucijov Bečanske slavistike i Instituta za jezik ali bez Gradišćanskoga kulturnoga odiljenja, ada materijalnom pomoću Bruxellesa.

Nešto malo drugačijim putem je išao Pravni rječnik, na kom smo djelali pod peljanjem Rudija Tomšića i odgovornosti prof. Radoslava Katičića u istom sastavu: Sučić, Vlašić, pak ja. Tiskan je od Bundeskanzleramta 1999. Podloge za ta rječnik su izdjelali Slovenci Paul Apovnik, Ludwig Karničar, Wörterbuch der Rechts- und Witrschaftssprache/Slovar pravnega in ekonomskega jezika, Wien 1989.

Ni tim(i) rječniki naši ljudi nisu bili stopostotno zadovoljni. Neki su i danas mišljenja da idemo krivim putem, da je njeva regionalna varijanta bliža književnom jeziku i tako ne moraju prihvatiti gh. normu.
Novi, digitalizirani, globalizirani svit s naglim razvitkom prirodnih naukov nas je zasipao s riči, ke su daleko od našega nekadašnjega seljačkoga svita. Te nove riči bi si morali sami stvarati, kreirati, a apstrakcija nam je jako brimenita. To ali pokušava djelati "Jezična komisija" od 1995. u ZIGH-u. Poteškoće i problematiku nam predstavila Agnjica Schuster-Čenar u "2. Znanstvenom zborniku" (2006). Nakana je izdati dopunski rječnik za drugi svezak.
Moja želja bi bila, predjelati, dopuniti i prvi i drugi svezak i uvrstiti sve ono što se je do danas u "Jezičnoj komisiji" obdjelalo, pak nadopuniti sve po potribovanju današnjega života, možda za sada samo u digitaliziranom obliku. Mislim, svaka si generacija mora sama napisati, obnoviti, obdjelati modernizirati na osnovi staroga svoju jezičnu riznicu. A ona nam je ipak dosta bogata i nekamo ju pustiti propadanju.

<- najzad na pregled temov