Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


16.04.2018

"Tablicza" iz 18. stoljeća

Dr. Ludvig Kuzmić

"TABLICZA" IZ 18. STOLJEĆA

 Stoprv 18. stoljeće stoji kod nas Gradišćanskih Hrvatov štampanjem različnih vjerskih knjig u znaku neprekidne književne produkcije. Uz nabožne tiske ostaju malo na strani svi neknjiževni teksti, odnosno teksti  izvan crikvene literarne tradicije. A uprav u ovi pismeni zviranjki je direktnim načinom dokumentirano stanje društvenopolitičkoga života u vezi s ondašnjim živim narodnim jezikom. Govor je o spisi iz pravnoga, upravnoga, gospodarstvenoga ili jednostavno iz ličnoga područja – pretežno u rukopisnom obliku. László Hadrovics je bio prvi, ki je istaknuo značenje takovih neknjiževnih dokumentov. U svojoj velikoj studiji o pismenosti i jeziku Gradišćanskih Hrvatov u 18. stoljeću je uključio i dva pravne rukopisne primjere: „Sudski protokol  iz Velikoga Borištofa (1625) i „Pravila židanske i prisičke gore (1769)(Hadrovics 1974: 24-25, 32, 496-499, 514-522). Izvrsnu sintezu prvih i upravnih spisov s brojnimi primjeri  smo pak dobili iz pera Nikole Benčića (Benčić 1998: 125-140). A lip primjer iz područja seoskih kronikov je izdao u novijem vrimenu Znanstveni  instutut (Prickler/Vlasits 2001).  

        Ča je velika rijetkost i ča nam do sada fali su štampani neknjiževni  dokumenti na gradišćanskohrvatskom jeziku iz 18. stoljeća!  Zato je vridno, da se predstavi  barem u glavni crta slijedeći dokument, koga je povjesničar Feliks Tobler „skopao“ u Pešti u Arhivu knezov Esterházy (EAB, Rep. 75, Fasz. M).  Naslov iznad teksta glasi: „TABLICZA  Va koj Nauk Sztoy, kako ſze laglye, ter haſzno-/ vitye Konyi plodit moraju po Orſzagu, ino kakovi Paſz-/ tuhi ſze ymaju puſchat ſzakorjacskim Kobilam. Che pak/ ſzaki mérkat.“

„Tabliczu“, ku je našao u peštanskom arhivu  F. Tobler i na neki drugi jeziki, bi u bibliotekarstvu stavili u kategoriju višestranih letkov (Toblčer 1985)! Službeni spis  poučnoga sadržaja iz poljodjestva, točno rečeno iz konjogojstva, je tiskan negde oko sredine druge polovine 18.  stoljeća (okolo 1770-1780) i  ima 6 nepaginiranih stran većega formata (28 X 18). U 10 točka se razlaže, kako je potribno zahajati pri oplodjivanju konji.  Numerirane su pomoću uobičajenih latinskih kratic  (1mo, 2do, 3tio, itd.), a opseg pojedinih točak siže od skoro jedne cijele strani do samo jedne jedine  rečenice.

Seljakom se tanači, kada je kobila pripravna za parenje, kada pastuh; kako izviditi najbolji hipac odganjanja; kada počinje ciklus parenja; kakovim kobilam i koliko puti se imaju pastuhi peljat kobilam i kakovim načinom;  ča i koliko im se triba krmiti, koliko napajati;  kako se tribaju držati u štali; ča se more djelati ako su pastuhi „leni“, kakov lijek dostaju; nač  paziti  u različni starosni doba, itd.

Dva kratki primjeri iz spisa:

                                                              12mo.

Paſztuhi, ki ſzu léni ſzkakat, onakovi ſze moraju polag kobile ſzimo tamo pelyat, ter ako ſze niti onda nebi va nyém zlocha vidila, oda ſze mora kadagod knyoj dopuſchat, da ſze ſz-trubczem dotikali bubu [!], kakogod ſze pak Paſztuh vidil bude pripravan, onda ſze velyen Knyoj najzat pelyat more.

Ili još kraći:

                                                              17mo.

Nijedna Kobila neka ſze ne pélya k-pujanyu kaje na zadnye noge podkovana.

 

Osobine grafije: c = cz; č = cs; ć = ch; dj = j; h = ch, h; i = i, y, j, ij; lj = ly; nj = ny; ŗ = er; s = ſz, ſ, z; š = ſſ, ſ, s, ſs, ſz; v = v, u; ž = ſ.

Pisanjem velike početne slove su u cijelom dokumentu istaknute riči  Kobila i Paſztuh.

Pisac Tablicze se naslanja velikim dijelom na kajkavski način pisanja, kot ga poznamo iz 18. stoljeća početo  od  Horvaczkoga evangyelya (1732) i Valentićevih evandjelskih knjig (1741). Samo neke slove se malo razlikuju!

Iz pogleda fonetike nabrojiti ćemo samo neke osebujnosti:  zanimljivo  je  dosljedno hasnovanje akuta, a to samo na vokalu e.  Akut ne stoji u funkciji akcenta, nego u znaku dugoga  -  velikim dijelom  diftongiranoga vokala.

Refleks praslavenskoga  *d‘  je svenek   j:  urejena (19), dohaja (19));  dobro se razlikuje  č  i  ć: csiſztocha (20), ſchiſchena (19); vokalno ŗ ima redovito popratni vokal e (er): ſzkerb (19), terbuh (19),  pervom (13), ſz-ferſona (19);   završno  –l  u participu perfekt redovito prelazi  na –u, realizirano slovom -v: nahajav (9), pomiſsav (2), ſztav (6);  h  ostaje u svi pozicija:  hrane (20), polahki (2), Paſztuh (3).

Kod morfologije u prvom redu pada u oči  završetak  na  –u  kod imenic ženskoga roda vrsti  –a  i vrsti –i  u instr. sg.:  z-ovakovu paszku (2), zi  ſzlamu (19), ſzkakovu maſchu (16), z veliku haſznu(5).

Mjesni govor pisca preudara na primjeru kardinalnoga broja po nimškom pretkipu:  pétdvaiſet (7).

Leksičko blago neknjiževnih tekstov je do sada malo istraženo, odnosno neopaženo i potpuno zanemareno! Upozoravam samo na  Nyomárkajev  dotični  jezičnopovijesni rječnik  (Nyomárkay 1996).

Na temelju  leksike se vidi, da je pisac poznavao dobro našu pismenost  baroka: priproſzt (13), zocsi (14), malyahne (9), zadoſzta (20), ſzudenye (19),  a kod nekih riči ostaje  pitanje, da li nisu posudjenice, ili uopće kovanice samoga pisca: Kazanye (7), Ulye mondlyinovo (14), zakrivaliſche (5), ſz-pivni kvaſznicz (19), lekarſztvo (18), ſzpervine (14).

Brojni primjeri kažu na nimšku jezičnu podlogu: ſzkerb noſzit (19), merkat (20), gviſno (9), ali gor ne (15), paſzku ijmat (9), paſzka noſzit (15), faleſno( 13), ſzam Razum govori (9).

   Fali ona jezična okretnost i glatkoća, ku poznamo iz nabožne literature ondašnjega vrimena! Jednoč to leži na samoj naravi, na vrsti takovoga teksta. Drugič na direktnom i strogom načinu prevadjanja, u ovom slučaju  iz nimškoga originala. Postavlja se pak pitanje, gdo je sastavio, odnosno prevodio hrvatski tekst? Morebit  neki naš učitelj! Ali triba zeti u obzir i nekoga od naših farnikov, ki su uz dušnobrižničtvo peljali i svoje seljačtvo. Odakle je bio pisac? Istaknuo sam samo neke jezične karakteristike teksta i jur po toj rudimentarnoj analizi se more sa sigurnošću zaključiti, da potiče pisac TABLICZE iz sjevernoga Gradišća! Glavni  cilj kratkoga članka je jasan: dokumentirati  veliku rijetkost naše štampane riči iz 18. stoljeća – do sada najstarijega poznatoga dokaza gradišćanskohrvatskoga službenoga jezikla!

Bibliografija

BENČIĆ, Nikola, 1998, Književnost Gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921. Zagreb (Prinosi za       povijest književnosti u Hrvata. Autori i djela, knjiga VII.)    

HADROVICS, László, 1974, Schrifttum und Sprache der Burgenländischen Kroaten im 18. und 19.  Jahrhundert. Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften.

PRICKLER/VLASITS, 2001, Uzlopska gmajska knjiga. Das Osliper Gemeinde- und Denkbuch 1641-1732, bearb.  von Harald Prickler und Josef Vlasits (Biblioteka pretiskov i prepisov.  Knjiga 3.). Eisenstadt/Željezno: ZIGH.

NEWEKLOWSKY, Gerhard, 1998, Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete.  Wien (Österreichische Akademie der Wissenschaften, Schriften der Balkankommission, Ling. Abt. 25).

NYOMARKÁY, István, 1996, Sprachhistorisches Wörterbuch des Burgenlandkroatischen. Eisenstadt: Znanstveni  inst. Gradišćanskih Hrvatov.

TOBLER, Feliks, 1985, Gradišćanskohrvatski  letki, u: Novine i časopisi Gradošćanskih Hrvatov. Željezno: Knjiga XXXVIII Hrvatskoga štamparskoga društva, 59-63. 

 

Ludvig Kuzmić

 

 

 

 

 

 

<- najzad na pregled temov