Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


02.06.2010

KNJIŽEVNO DJELOVANJE MARTINA BORENIĆA

Nikola Benčić

Uvodne misli


Bilo bi pretirano tvrditi, da je Martin Borenić izričiti ili zvanaredan književnik. On je zvanaredan pedagog svojega vrimena, marljiv, promišljeno pažljiv s velikom odgovornošću za svoje selo i svoj narod. Kot učitelj je podučavao oko 100 dice (a danas je norma 24!), a to nikako ne bi išlo bilo bez pedagoško-metodske šikanosti (i šibe). A vidimo njegove poučno-zabavne prinose, štorice, jačke, gatanja po svi ondašnji, još rijetki tiskani produkti kalendari, knjižica, kašnje i novina i urednički posao kod epohalnoga crikvenoga jačkara (1901.) i kalendara. To nam sugerira, da je morao imati onu žicu pisanja, ku mi danas pripisujemo književnikom, piscem, dobrim organizatorom.


U svojem vrimenu


Ako velimo da nije bio književnik prvoga reda, onda mislimo u tom vrimenu su druga imena stajala na prvi mjesti: Gašpar Glavanić, File Sedenik, Mate Meršić Miloradić ili Ivan Blažević. Ta drugi red, (a k tomu pripada i danas veliki dio živih piscev), se bavi prigodnom književnošću. To je ono što je od naroda prihvaćeno, cijenjeno, potribovano, daljedavano, što se i danas gleda u narodu pravoj pisanoj riči, ar je razumljiva hrvatska rič, sadržaj čisto konkretan, ne štrapacira svojom simbolikom i premješćenimi sdržaji iluzije i intelekt, nima na glavu postavljene misli/aluzije, ne potribuje poseban jezični i sadržajni ključ za odvezanje. 

A jezik? Jezik se nije gledao posebnom književnom kategorijom, izražajnom zvežbanosti, nego nositeljem misli za opisanje, sredstvom svakidašnjice za transportiranje odredjenoga sadržaja. Akoprem je jezik i u onom vrimenu imao neriješena ali odredjena, dosta dobro akceptirana pravila.

 

Njegov književni staliž

 


Bio je kantoručitelj, u čemu se možda kantor više cijenio od učitelja. Kantorija je potribovala u onom vrimenu šikanost, duhovnu okretnost, ar nij bilo u onom vrimenu tiskanih notov. Crikveni kantual su si oni sami morali stvoriti, otpisanjem od starijih ili kreativnošću, kot je to činio Naković, Borenić (i neki drugi). Kantori su si sami stvarali ono što danas zovemo infrastruktura, ar su u crikvi i obredi služili narodu, mladim i odrašćenim. Osebito su „spričanja“ potribovala neku vrstu pjesničke šikanosti, ar su bila svakidašnji kruh kantoručitelja i imala točno odredjene regule, kim je morao baratati svaki kantoručitelj.

Ne smimo zabiti, da je naše svitsko pjesničtvo izraslo početkom 19. st. na toj obrednoj kiti, istina, kot obisna pjesma rugalica, špotanje na neki istiniti dogadjaj med učitelji ili u selu. I med Borenićevi rukopisi smo našli otpise „Jačka od reber“ od Mihe Nakovića u kojoj se zjači kako je Klimpušac Štef Fojta prehinjio cogrštofskoga krčmara Kodju, alias Martina Pintarića s ukadjenimi rebri, ili „Od pitanoga zeca“ od Grge Gusića, u kojoj se pak zjači kako je učitelj u Pajngrtu, Petar Golubić spitao si zeca za dobro pečenje, a kad je bio zrel za rajnu ili ražanj, onda su mu ga ukrali cindrofski učitelj Imre Hartmann, Miho Naković, cogrštofski školnik i Meršić učitelj iz Starog Grada i dali speći u Cogrštofu kod Mate Barilića, tovaruša, i slasno potrošili uz dobro vino i zdravice Petru Golubiću. Jačka završava s Vidiš, dragoljubni Peter, odnesal je radost veter / Amen, sad je zecu konac, Petru je ostavil zvonac. Tako i „Od noćnoga putovanja“, od Grge Gusića, u kojoj jački se izvješćuje kako su se učitelj Štefe Ginzler i Peković odvezli na kiritof u Filež, na objedi, s tovaruši do škure noći jili, pili i hartali se, a kad su kanili domom zaškurilo se je već i je je bohter Miško morao lampušem peljati domom, a lampuš je vjetar ugasio, oni se prevrnuli u jarak i zabludili opet najzad na Filež. 

Tako je u onom vrimenu izgledala zabava prez radija, televizije, CD-ja iPod-a i sličnoga. Jačile su se epske štorice u šesnaesterci ili kakovi drugi narodni verzuši. I nije se čuda pitalo od koga je to, ako je bilo praktično, primjinljivo, zelo se je i prilagodilo našim prilikam. Zato se velikim oprezom moraju dodilivati književni produkti onoga vrimena autorom. Tiska, a po gotovo za zapadnougarske/gradišćanske Hrvate je bilo samo u iznimni slučaji, rukom se otpisivalo, a otpis se je čudakrat potpisao kot vlasničtvo imenom otpisatelja, što se onda danas čudakrat identificira kot autorstvo.

Upozoriti moramo na još jedan problem. Naši su pisci bili tro- ili većjezični i nisu imali nikakove skrupule prevesti nešto iz ugarskoga, nimškoga ili kojega drugoga susjedskoga jezika prez da bi oznzčili bili autorstvo. A danas ni zbog suženoga jezičnoga znanja nismo u stanju identificirati originale. K tomu dojde još, da ni pojma nimamo što je u onom vrimenu bio pjevački, književni ili kakov drugačiji svakidanji ,hit’ u narodnom životu. Tako bi se bez dalnjega moglo i dogoditi, da što sada pripisujemo jednom ili drugom autoru moglo biti kakov prijevod od kojega tretoga, kade ni ne naslućujemo to.

Svakako ali mi to sve gledamo našim, ar je u našem gradišćanskohrvatskom jeziku, ar je od naših ljudi izabrano, obdjelano, prevedeno. Naši ljudi su doživjavali to kot svoje, ar nije bilo razlike med narodnosnimi životi i naši ljudi bili ponosni, gizdavi na svoje pismeno stvaranje.

Što veli Sedenik u svojem pregledu naše književnosti:
Njev (učiteljski) naravski, prirodni nastup je nje, kot općinov i ljudstva peljače, pred svojimi predpostavnimi (...) obljubljene načinjil. Ljudstvo se je va nje va celoj meri, kot no slipo, zaufalo. Znali su biti dosetljivi na hasan ljudstva. (SZEDENIK 1912: 110)
– Kade smo danas od takovoga učiteljevoga ideala?!

 

Borenić kot književnik


I Borenić nije mogao za njimi zaostati, i on je gorljiv kantoručitelj, uzorna pelda svojega staliža i vrimena. I on je stvarao po ti uzori, i u duhu svojega vrimena i književnoga razumivanja i stvorio nekoliko djundjic naše književnosti. Tako npr. Kafa, jačka, ar se je jačila, kot i sve pjesme onoga vrimena. Ta se pjesma višekrat otiskala u našoj štampi 1891.,1899., a i kašnje kod Jakoba Dobrovića, mogli bi reći kot narodna, ali kašnje se pozabila. To je pjesma od 15 kitic na zvišavanje kave, kultobjekta, hvalospjev, možda i javkanje na skupe muže, ki ženam ne kanu frgunati pinez za kavu. A svoju skupost kaširaju izgovorom, da je kava mazalo za ogovaranje. U ovoj jački, osmeračke (narodne) stope (=Versmass), jezik uvadjuje zviranjak, u njoj se jači prik brigov ili na drugom mjestu prik zelenog bora ju hvalidu (über den grünen Klee loben!)

I druga mu je pjesma nastala po aktualnom stanju, pod naslovom Od kredita, tiskana u kalendaru 1901., ali pisana sigurno prije. U A-U Monarhiji je poslije svitske izložbe u Beču 1873., poslije kraha na ‚črni petak’, nastala napeta financijaska kriza, ka je durala sve do sredine 90-ih ljet i jako tangirala i Credit-Anstalt u Beču. Iz takove konstalacije je mogla nastati takova pjesma i u provinciji, u koj je „kredit“ crknuo, na tu vist, ki je imao kredita biži veselo od krčme do krčme, od „Bijele race“ do „K orlu“ i „Lizici“, ar nije mogao vjerovati: Ali ča za beteg kredit je imal? / Da j’ tako na nagli umerl, rad’ bi znal; / mislim, da je imal praznu mošnjicu, / kam mu j’ umorila s telom dušicu. 

Uz pojedinačne prigodne pjesme je poseban ciklus poklonio, našoj vječno zelenoj tematiki, vinu, pod naslovom Vridnost vina (1906.), u vrimenu kada su književniki kot Mate Karall, Miloradić ili Blažević postavili alkoholizam na sramni stup. I Martin Borenić svisno piše protiv suprotivniku vinu i nabraja pozitivne vridnosti kot je: krv je postala ’z vina, / ako hoćeš znat jačit, ko se moraš pit učit, / ako hoćeš istinu čut, posluhni nek vinski blud, / vsakorjačku turobnost, oblada vinska kripost, vino j’ Božji dar i sl, jači himni vinskoj gorici, cijeli ciklus od nekoliko pjesam sa sentencijom: Dobro vino načinja dobru krv, dobra krv dobru volju, dobra volja dobru misal, dobra misal dobre čine, ki va nebo peljadu! Zato pelja vino (mertučljivo popito) va nebo. 

U takove, možda originalne epske štorice moremo uvrstiti Muž va sudići (1914.), kako se Fabian Debelić, kad mu žena otišla majku pohoditi, unatoč svih opominjanja i zapovidi dao u krčmu i čisto pozabio na vrime. Doma ga žena, ka se je medtim vratila domom, čeka s metlom. Fabijanu je na putu vjetar odnesao krljaču u razdrti sud, kamo se on protegne nutar, a kad ima krljaču tijelo mu se u lagviću, zbog debljine, zustavilo i on se po ulici doli kotrljao, ljudi ga ne moru izvlić iz lagvića. Kad ga žena vidi onda mu se dobro nazdivlje, a na kraju, uz šalu i špot, kovač razbije obruče, a ženi otpari jad. Martin Borenić, kot je to obično kot tako duge štorice ima i sentenciju, pouku na kraju. [Uz ovo moram napomenuti, da je i Augustin Blazović obdjelao tematiku u kusiću Slamni udovac. ]

I tako bi mogli naredati još cijeli niz originalnoga i predjelanoga: Ne zapeljaj nas va skušavanje (1922.), Bekman kot lovac, Bankir va strahu, Nauk va pustinji, kako je prost kučiš naučio bogatoga nihilistu, tršća, da postoji grih i dušno spoznanje. Dost su kaštigani,kako se varošćani od svojega kralja na probu postavili o pravoj ljubavi svojih žen, o vjernosti sirote k svojoj majki u Siroćaku (1908.), o priprostom Zvitomu, ki se na svojem zlatnom piru kani fantiti na poniženju u životu, a u seriji Vsakorjačko u kratki štorica, strelićni anegdota svojega vrimena dilio svakidašnji nauk prez napuhivanja.

Skoro nam se čini osebitim tematika Žene s dvimi zakoniti muži, na ku temu dojde i u jednoj pjesmi. [Sličnu je obdjelao I Martin Jordanić u noveli Dok nas smrt ne razluči i zadobio kod književnoga naticanja prvu nagradu.]


Književne formalnosti


I kod njega se pokazuje, da i lirske književne forme moraju imati svoj sadržaj, većinom po narodnoj jački, (ke ima i on isto otpisano u svojoj rukopisnoj ostavšćini). U ostvašćini ima veliki broj otpisov narodnih jačak, a med drugim i ABC otpis 4xA4 str., iz marca 1884. ljeta, s nešto već od oko 300 naslovov (kakovo prebogato polje za istraživače narodnih jačak!) Ispod jedne piše Stara jačka od 1627. leta, što znači, da ju je morao otpisati iz starijih dokumentov, (to nije bilo neobično u naši arhivi).

I tzv. lirske, ženske pjesme moremo podiliti na sadržaje iz svakdašnjega života, kot je to Vse je zgubljeno (1885.) o liktaru, ki je diboko posegnuo u gmajnsku kasu i sad tuguje nad svojom sudbinom u odmireni osmerci, kot ga je to narodna jačka učila. U tom smjeru su tužaljke iz Prvoga svitskoga boja Majkini sini (NN 1914./36,3), Mati i nje tri sini (1921.), ki su u boju ostali, ki boj je ali i on 1914. neobičnim oduševljenjem pozdravio pod ugarskim naslovom Kossuth Lajos azt üzente (Kossuth Lajoš nam je poručio ... NN 1914./35,1) kot aluziju na poynatu jačku iz 1848., u pjesmi zatrubi: Ubili su nam nasljednika, a to se mora kaštigati. Lirske su mu: Ljubav bližnjega, Srića, Suprotivno se j’ godalo, tužno oprašćanje u vojsku naslovom Najvernija ljubav, a to je majčina i pjesma Škrlica (1907.), kot simbol zadovoljstva, ka nas jako spominja na ugarsku narodnu cigansku melodiju istoga naslova. Pak dogadjaji, ki izazovu čisto drugo ponašanje od očekivanoga, to su Tri kume, ke u najvećem poslu u žetvi idu u pivnicu i cijeli dan prebavu u njoj ili Pripetenje iz Pajngrta 1876. na mesopust, kada su u šali prebrojivali žepe s čim jako čemerno projdu. U ovoj jački imamo imenovano i aktere: Ive Pichler, Pave Babić, Leeb krčmar, Franc Vuković, Hauk, Jurak i drugi. 

Med timi pjesmami imamo i izbornu za Aszbóth Jánosa 1884. ljeta, po staroj tradiciji, kako su je pisali Gašpar Glavanić i Grgo Gusić, pak tužaljku o propasti pravic u Ugarskoj Probudni poziv na ugarsko ljudstvo, izgleda, isto kot izborna pjesma na peldu ugarskih tužaljkov iz baroknoga vrimena. U njoj govori o nehajnosti, mlačnosti u vjeri, o civilnom hištvu, kako se lomu pravice, o laži u parlamentu, ... izgleda protiv ugarskih liberalov. Na ovu temu je 1918. ljeta u novina objelodanio i članak Propadanje čudorednosti svita (NN 1918./51,3-4).

I pjesma za dicu, kot je Sura mica (Početnica, 67) mora biti puno, ar je izdao „Početnicu“, ka je imala prik deset izdanj. U vlastoručnoj rukopisnoj zbirki u Dijecezanskom arhivu iz 1934. ljeta imamo nekoliko otpisov s bilješkom „iz štanke“.

Posebno bi upozorio na dvi pjesme Našim Hrvatom (NN 1915./5,1), u kojoj u dosljednosti k tradiciji četrnaesterca poziva na vjernost prema rodu i jerbu od stariocev i na pjesmu Ča je komunizmuš s primjedbom Napravno 26.-27. marca 1918. va uzi u Šopronu, što je možda za ljeto 1919., ar je Ugarska Sovjetska Republika započela sredinom marciuša 1919. ljeta. U njoj opiše manjkavosti sistema: ne pozdraviti – u onom vrimeno ne zamišljivo u selu, ne se ugnuti drugomu, križe iz škole vanpohitati ( o čemu se danas diskutira u našem školstvu po potribovanju tzv. dobrih ljudi), rekviritati od drugoga, krasti, tj. zeti od drugoga, umarati, itd. i td. Miloradić mu je tom prilikom poklonio pjesmu Skupničarska sloboda (NN 1919./17) i titulira ga ‚mučenikom’ nasuprot ‚žlojše-gnjusa-gada i smrada’. Borenić je u to vrime 69. ljet star, po ondašnjoj interpretaciji ‚metužalem’.

Još jednoj, danas ne toliko cijenjenoj književnoj vrsti je Borenić poklonio veliku pažnju, izgleda da je u toj vrsti ćutio zasipani narodni kinč, a u poslidnje vrime mu je Ana Šoretić u knjigi Prvo speci, pa reci (2005.) poklonila veću pažnju i pokusila dodiliti nekadašnju vridnost, a to su poslovice, izreke, smišice, kod Borenića i anegdote s poukom, iglice i sl.

Po svemu što bi iz sadržajev mogli izvući je ljubio šalu, smišice, ne one grube, ke se na selu čudakrat već cijenile od razumnih, one iz kih se more nešto i naučiti. I dvojezične, kot je toMein lieber Schani, moju želju danas zami, ... pokazuje na to.


Završetak

Martin Borenić kot književnik je tipičan produkt gradišćanskohrvatske književnost druge polovice 19. st., naime svako književno djelo mora biti svrsihodno, poučno, edukativno. Nije se gledalo – zvana malih iznimkov, ke su morale nastati slučajno – na književne vridnosti. Ono ali što se je načinjilo se velikom odanošću i šikanošću, spretno napravilo, u razumljivom jeziku, moglo se jačiti, ar recital je bio jačenje u melosu, dalo narodu i školarom u ruke, formalno oslanjajući se na narodnu tradiciju osmerca, deseterca i dugog reda četernaesterca za štoričarske prikaze. A prozni sadržaji su tangirali seljački život, u prvom redu vjeru, moral, ćudorednost, ponašanje i dogadjaje u seljačkoj okolici.Od Borenića imamo prik sto objelodanjenih svitskih proznih sadržajev ili u obliku pjesme ili kakovoga drugoga oblika. Crikvenih jačak, kim bi svakako morali pokloniti puno već analitičke pažnje, prik trideset takovih pod kimi imamo njegov potpis, što znači od njega prevodjeno, harmonizirano -- ne seguram se bez dibljega ispitivanja reći, napisano.Bio je urednik i suurednik „Kerštjansko-katoličanskoga kalendara“, „Kalendara svetoga Antona Paduanskoga“ i Hervatskoga kalendara Gradjanske Deržave“, a to već moremo gledati platformom za književnika, kako znamo to iz naše književne tradicije. Nije jasno, kako su mogli obstojati dva kalendari, ki su si bili konkurenti ... ili su se dopunjevali? Ne znamo ništ, zvana Skupničarske slobode (Miloradić) o odnosu prema drugim književnikom svojega vrimena.Na rukopisu iz 1934. ljeta ima mali verzuš kot da bi si to napisao bio u spomenar:

Misli na me va životi 
v tugi i vsakoj dobroti,
spomeni se i onda s mene,
kad me smrt va grob potegne,
hiti većkrat na me misal,
ki sam ovu knjigu pisal.

 

Zviranjki


Knjižnica za seljačke ljude, izdavači Bela Horvat i Miho Naković, Nežider 1891/I. tečaj, 36-39.
Naše novine = NN i Hrvatske novine = HN
M. B (slog): 1892. i 1908. Početnica za katoličanske hervatske škole va Ugarskom kraljevstvu, Gjura. Rukopisno u Dijecezanskom arhivu Željezno, 1934. ljeto
Rukopisna ostavšćina, HKD Željezno
SZEDENIK, File: 1912. Naši pišci(!) i književnost, Sopron.

<- najzad na pregled temov