Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


17.11.2016

Rasprave o jeziku i pripadnosti kod g/Gradišćanskih Hrvatov

Dr. Katharina Tyran, predavanje u Trajštofu 5.10.2016.

Rasprave o jeziku i pripadnosti kod g/Gradišćanskih Hrvatov

 

Uvod

Svaki i svaka od nas je redovito konfroniran/a pitanjem „gdo je“. To pitanje more imati različne nijanse i pozadine. Čudakrat se i od nas očekuje, da se pozicioniramo odakle smo i kako se vidimo u nacionalnom ili etničkom smislu. Upravo kod manjin kod su g/Gradišćanski Hrvati se na ovo pitanje ali ne more dati jasni i jednostavni odgovor. Pred svim i ako gledamo u prošlost ćemo ustanoviti da po ovom pitanje i ne postoji kakova tradicija ili kakov kontinuitet. U ovom članku ću zato malo podrobnije razmatrati rasprave o pripadnosti pa i o jeziku kao vidljivi znak toga kod g/Gradišćanskih Hrvatov.

 

Centralno pitanje mojega istraživanja usmireno je na različne dinamike identifikacije, kako su se razvile i kako se razvijaju te argumentiraju i pod kih uvjetov dojde do preusmirenja kod g/Gradišćanskih Hrvatov. Kako smatram jezik jednim od glavnih obilježjev skupne identifikacije kod g/Gradišćanskih Hrvatov je svakako i relacija jezičnoga pitanja u ovom kontekstu vridno pažnje. Uvodno triba ustavnoviti da je za moje istraživanje aksiomatično ili načelno da nijedan od nas nima jedan jedini, čvrsto zapisani identitet, nego da se svaki od nas, svisno ili nesvisno, redovito drugačije pozicionira, i da su u pogledu na okolnosti svenek drugi dijeli naše identitarne slike važniji. A pred svim se identitet sastoji ne samo od etničke ili nacionalne pripadnosti, nego puno već toga je važno. Naš identitet je u principu jako fragmentiran i tečan, jer se uvjetovano društvenimi, političkimi i osobnimi prilikami svenek iznova formira, adaptira, a pred svim konstruira. To valja i za čisto osobnu razinu, ali i za identitet neke zajednice. A u tom pitanju je svenek odlučujuće da postoji kakova druga osoba ili grupa prema koj se more i mora pozicionirati – svenek je pitanje definicije gdo smo „mi“, a gdo su „drugi“.

 

Ako to sada adaptiramo na pitanje etničke ili nacionalne identifikacije, je potribno, da člani takove jedne skupine imaju poprilično slično razumivanje skupne povijesti i pripadnosti, skupni jezik, u čuda slučajev i skupnu vjeru, skupne kulturne prakse i znake, i slično da bi se skupni identitet mogao argumentirati. Kroji se jedan inventar, jedan sklop te identitarne slike (Block 2006: 39; Löfgren 1989: 21f). U ovom pogledu je sigurno skupni jezik centralna točka – pred svim ako mislimo na vrime kada su počeli nacionalni pokreti širom Europe, kada je jezik po ovomu pitanju svenek bio glavno obilježje skupnoga nacionalnoga identiteta (Omoniyi, White 2006: 2). Ali u tom smislu triba naglasiti, da ni jezik u ovoj ulogi nije sām po sebi „prirodan“ –govorimo o formiranju skupnoga, normiranoga stanardnoga jezika, a i takov jezik je svenek konstrukcija – ča se konačno i vidi u svi diskusija oko skupnoga jezika. Isto tako, ni normirani jeziki nisu konačni, opći produkt, nego dinamičan proces; i jeziku triba stalna adaptacija, promjena, proširenje i tako dalje. Isto tako se minjaju i status i simbolična moć pojedinih jezikov.

 

Povijesni okvir i teritorijalne granice

Sigurno je korisno se kao uvod spomenuti nekih za identitarni koncept g/Gradišćanskih Hrvatov važnih povijesnih okolnosti: moramo kao prvo ustanoviti, da je čisto jasan sām čin doseljenja prva centralna oznaka za definiciju, gdo i ča su g/Gradišćanski Hrvati. U daljnjem toku se pokazuje važnost teritorijalnih granic za identifikacijski koncept g/Gradišćanskih Hrvatov: nagodbom med Austrijom i Ugarskom u 1867. ljetu stvorena je dualna Monarhija, a tim ustanovljen teritorijalni kontinuitet: svi oni hrvatski doseljeniki, ki su se od onda našli u ugarskoj polovici Monarhije, danas spadaju pod skupni identitarni krov; oni, ki su se našli izvan ove granice, dakle pred svim u Dolnjoj Austriji, su dost brzo bili asimilirani. Odlučujuće za opstanak hrvatskoga jezika u zapadnoj Ugarskoj je sigurno bilo, da su imali po vjerskom i školskom pitanju dost veliku samostalnost. No, unatoč jezičnoj identifikaciji s lokalnim hrvatskim jezikom se zasigurno najveći dio politički identificirao s Ugarskom, ka se do raspada monarhije čudakrat spominje kao „mila i draga domovina“. Povezanosti u političkom smislu s ostalimi hrvatskimi teritoriji unutar Monarhije nije bilo, sadašnji g/Gradišćanski Hrvati nisu participirali u postanku hrvatske nacije. To se na primjer vidi po izvješćaju Frana Kurelca, ki je sredinom 19. stoljeća, u ljetu burne revolucije, došao u hrvatska sela zapadne Ugarske i onde kanio širiti svoje ideje hrvatskoga nacionalnoga preporoda u ufanju na podupiranje „subraće“ – ali, ondašnja „subraća“ nisu dilila njegov politički stav i su ga po njegovoj ocjeni „izdali“ i ga prijavili policiji (Kurelac 1871: XXXIXff).

 

Odlučujuće ljeto je sigurno 1921. kada se tadašnji skupni prostor razdilja u sklopu Pariških mirovnih sporazumov (vidi n.pr.: Henig 1984ff; MacMillan 2001: 4ff). Probila se koncepcija državnih granic po etnički kriteriji (Weitz 2008: 1314ff). Ovo ljeto označava veliku „podjelu“ g/Gradišćanskih Hrvatov na tri države od kih je svaka u daljnjoj povijesti drugačije zahadjala s ovom narodnom grupom. 1921. ljeto u samoj manjini do danas ostaje važan topos kolektivnoga spominjanja, ona povijesna činjenica, protiv ke se do današnjih dan bori u smislu ponovnoga ujedinjenja. Jur za vrime podjele ovoga teretorija je i med zastupniki g/Gradišćanskih Hrvatov izbila burna diskusija o priključenju Austriji ili ostanku u Madjarskoj (vidi: Ernst 1987: 188ff; Schlag 2001: 63ff, 488ff). Ovde se jur vidi da postoji prelomna linija unutar same manjine na socijaldemokratske zastupnike i djelatnu klasu s jedne i konzervativno-klerikalno-seljački sloj s druge strane. Ova podjela će u Austriji definirati g/Gradišćanske Hrvate cijelo stoljeće dugo. Po 1921. ljetu moremo ustanoviti da su se kulturni centri i strukture za različno djelovanje skrojili prvenstveno s austrijske strane granice, kade je ostao najveći dio gradišćanskohrvatskih sel. Važno je naglasiti, da im je u ono vrime falila jasna nacionalna odrednica. To je i omogućilo, da su se politički brzo poredali u strujanja u pojedini država i da nije došlo do sukoba na prelomnoj liniji manjine – većine.

 

Političke promjene po Drugom svitskom boju su takorekuć cementirale državne granice i g/Gradišćanske Hrvate u pojedini država dalje odcipili jedne od drugih jer su se u svakoj državi našli pod apsolutno različnimi okolnosti, ke su ada i dugoročno uticale na identitarno razumivanje. U Austriji su od sada u svojoj identitarnoj koncepciji bili znatno pod uticajem činjenice, da ih je Austrija priznala kao autohtonu manjinu s jasnom regionalnom oznakom s dotičnimi pravnimi okviri (vidi n.pr.: Suppan 2005: 441ff; Stourzh 2005: 689f). Borba za prava ka su zapisana u članku 7 Državnoga ugovora je definirala austrijski dio g/Gradišćanskih Hrvatov, isto tako kao i borba protiv asimilacije, ku se je pred svim kao mogućnost društvenoga napretka argumentiralo, najvećim djelom iz redov socijaldemokratske stranke (vidi n.pr.: Robak 1985). Kompleks manje vridnosti zbog hrvatskoga jezika, ki je tada, u drugoj polovici 20. stoljeća, u hijerarhiji vridnosti jezikov bio na dost čemernom mjestu, je bio sveprezentan i postaje od 80-ih ljeti glavnom temom protiv ke se nova politizirana mladina počinje boriti.

 

U Madjarskoj su g/Gradišćanski Hrvati bili priznati kao dio skupne južnoslavenske manjine. Ovde su se borili za veću samostalnost unutar toga državnoga sklopa jer izgleda da je i ovde postojala regionalna, gradišćanska svist (vidi Vidmarović 2008: 240ff). Ipak su kroz ove okolnosti u daljnjoj povijesti onda znanto jače participirali na jugoslavenskom pitanju, nego na primjer u Austriji. I raspad Jugoslavije se je kod ove manjine u Ugarskoj već ili manje u malom ponovio, naravno bez boja, ali od početka 1990-ih ljet su se dilili, a Hrvati su postali posebna manjina, uključujući i g/Gradišćanske Hrvate. U ovom smislu se do dandanas moru pozicionirati i se pozicioniraju med regionalnim samorazumivanjem i nacionalnom identifikacijom, znatno jače, nego je to slučaj u Austriji. U Slovačkoj, kade se našao znatno manji broj g/Gradišćanskih Hrvatov, moremo svakako reći da je stoprv po padu željeznoga zastora uopće došlo do priznanja s državne strane i do same organizacije i osnivanja društav. Ovo se je stalo uz pomoć društvenih akterov iz Austrije.

 

Isto kao podjela 1921. ljeta su politička zbivanja 1989. ljeta postala povijesna referencijska točka za skupnu prikgraničnu identifikaciju – u ovom konekstu moremo najti diskurzivno povezivanje pred-trijanonskoga prostora kao skupne domovine s novom političkom situacijom i „otvaranjem“ državnih granic, ke ali naravno toga 1989. ljeta nisu nestale (vidi Tyran 2015: 59ff). Dodatna važna točka u argumentaciji skupnoga identiteta je bilo 2004. ljeto, kada su Madjarska i Slovačka pristupili Europskoj Uniji. EU je postala novi skupni prostor u kom se moglo argumentirati, da su opet svi „pod jednim krovom“ (vidi Tyran 2015: 65ff).

 

Jezično pitanje

Kod g/Gradišćanskih Hrvatov se je pitanje normiranoga jezika javilo dost kasno. Uz to je važno naglasiti da g/Gradišćanski Hrvati i njeve elite u 19. stoljeću nisu participirali u pitanju normiranja jezika kod Hrvatov jer se većina tada nije smatrala kao dijelom toga nacionalnoga korpusa, ki se u ono vrime isto stoprv formirao. Jezično pitanje je onde bilo povezano u općem južnoslavenskom duhu, ča je peljalo do normiranja štokavskoga narječja za standardni jezik (vidi Moguš 1993: 157ff; Okuka 1998: 19ff). U tadašnjoj zapadnoj Ugarskoj je sredinom 19. stoljeća kumaj ki znao ča se odigrava u južnoslavenskom jezičnom pitanju, a ovo je razdoblje, sigurno, odlučujući rez ili prelomna točka za jezično pitanje g/Gradišćanskih Hrvatov do dana današnjega. I pisani i razgovorni jezik Hrvatov u tada zapadnougarskoj krajini je od sada samo još valjao kao „dijalekt“. Jedino u pravopisnom pitanju su se i Hrvati zapadnougarskoga područja odlučili orijentirati na jezični reforma, ke su se krojile u Zagrebu: preuzeli su pisanje dijakritčnimi znaki (Gajicu) umjesto ugarske ortografije za pisanje slavenskih glasov (vidi Weilguni 1984: 21). No, prevladavajuća spojka 19. stoljeća – jezik + nacija – kod g/Gradišćanskih Hrvatov kao takova nije postojala.

 

Pitanje standardnoga jezika se onda javlja početkom 20. stoljeća po Prvom svitskom boju, kada se i kod Hrvatov u bivšoj zapadnoj Ugarskoj javlja svist, da je neka vrsta normiranoga jezika važna i odlučujuća za „narodni opstanak“. Ka jezična forma neka to bude, normirani štokavski ili domaći čakavski, zapravo do danas ostaje važno pitanje. Prve diskusije u ovom pogledu nam naime jur pokažu, da su akteri u ovom pitanju dost nesložni, ponekad i sami sa sobom. Gledamo na primjer na slavnoga Miloradića, ni on sam nije imao jasan stav. U neki njegovi pjesma kao na primjer u „Naš jezik“, još hvali „ov vijeke stari jezik“ ki i „prez škole i knjig“ valja kao „mudrosti pun ormar“, koga se ne triba sramiti (Meršić Miloradić 1991: 25) – po mojoj interpretaciji on ovde čisto jasno misli čakavsku jezičnu formu zapadne Ugarske u koj je ista pjesmica pisana. S druge strane u neki drugi pjesmica kao na primjer u „Republika“ suprotno argumentira i zagovara preuzimanje normiranoga jezika iz Zagreba (Benčić 1998: 271). Ipak u istom ljetu, kada objavljuje svoj stav, izdaje i gramatiku čakavskoga gradišćanskohrvatskoga jezika.

 

Isto tako se u ovo vrime jur pokaže, da se u cijeloj toj jezičnoj diskusiji mora boriti s velikim nerazumivanjem većine ljudi, ča znači zapravo standardni jezik – i da se u ovom pogledu ne more probiti narječje svakoga pojedinoga sela. Do danas dostkrat u jezičnoj diskusiji čujemo zapravo suludi argument, ča bi nam hasnio standardni takov jezik, ako se razlikuje od toga, kako se doma i u selu pomina. Ta argumentacija se javljala i se javlja s jedne strane ako je u pitanju preuzimanje štokavskoga standarda, ali i u pogledu na, u medjuvrimenu, normirani čakavski gradišćanskohrvatski jezik (podrobnije vidi: Tyran 2015: 102ff).

 

Do danas se dakle jezična diskusija kod g/Gradišćanskih Hrvatov redovito javlja u vali, kao sporno pitanje, u kom se valjaju prednosti i škode različnih mogućnosti. Neki argumenti u toj diskusiji su čist odraz društvenih i političkih okolnosti: u Austriji se javlja diskusija u drugoj polovici 20. stoljeća i se sukobljava s manjkanjem samopouzdanja i s jezičnom asimilacijom, ča je bilo uvjetovano duplom stigmatizacijom zaostalošću – kao Gradišćanac i kao Hrvat, ali i političkom konotacijom hrvatskoga jezika kao dijela komunističkoga srpskohrvatskoga i Jugoslavije. Da se u ovi okolnosti preuzimanje štokavskoga standarda nije moglo probiti, se čini jasnim, pa je došlo do normiranja one čakavske koine, ka je imala najopširniju pismenu tradiciju med g/Gradišćanskimi Hrvati. Kako se naglasi i u rječniki i u gramatiki bi ova jezična forma tribala valjati za g/Gradišćanske Hrvate s ovkraj i onkraj granice (vidi predgovore u Hamm 1982; Finka, Katičić 1991; Sučić et al. 2003). No, dandanas u Ugarskoj dostkrat najdemo korišćenje štokavskoga standardnoga jezika. Kroz promjenu političkih okolnosti i osamostaljenje Hrvatske štokavski standard ovde već nije tako negativno i nadmoćno konotiran tako da mu se već ne triba toliko suprotstavljati (podrobinije vidi: Tyran 2015: 120ff). Gledeć na situaciju u Slovačkoj moremo viditi, da je i ovde hrvatski štokavski standardni jezik i u pismenom obliku, ali i u govoru, daleko prošireniji nego u Austriji i da normirani čakavski jezik nije onako prihvaćen kako je bilo zamišljeno. Ova jezična situacija je uvjetovana jakom prezentnošću i zalaganju Hrvatske u zadnji desetljeći, a štokavski standarni jezik se je u najvećoj mjeri probio, ali to čudakrat na škodu domaćega narječja, ko i u razgovornom jeziku sve već nestaje (podrobnije vidi: Tyran 2015: 116ff). Skupna jezična tradicija ostaje ipak važna točka referencije za skupni prikgranični identitet, iako danas zapravo vidimo i diveregencije u jezičnoj situaciji.

 

Pitanje imenovanja

Uz sam jezik kao označnik za skupnu identifikaciju, je isto tako važno osvrnuti se na takozvanu meta-razinu u jeziku: kako se govori o odredjeni područji i imenuje, a tim jezikom stvori činjenice. Dobar prijmer za to je pojam „g/Gradišćanski Hrvati“ koga danas koristimo. To je dost mladi pojam ki se probio stoprv po razdiljenju ove etničke skupine na tri države, kada se stvorilo Gradišće kao savezna zemlja u Austriji (podrobnije vidi Tyran 2015: 136ff). Važno u pogledu na pojam g/Gradišćanki Hrvati je, da se ov naziv proširio i prik austrijske granice, kao hiperonim ili natpojam. Gradišće u ovom pogledu za Hrvate ne označava samo austrijsku pokrajinu, ka se tako naziva, nego ono područje, ko se prije nazivalo Zapadnom Ugarskom. Pojam se koristi pred svim u nastupanju narodne grupe van granic, u internom kontekstu regionalni dodatak Gradišća dost dugo nije bio potriban, ča vidimo i ako si pogledamo imena društav, ka su nastala u prvoj polovici 20. stoljeća.

 

Ov dvosložni pojam je ali i sveprezentan u javnoj austrijskoj terminologiji: g/Gradišćanske Hrvate se ovde tretira kao autohtonu manjinu odnosno kašnje narodnu grupu, ka se uopće u zadnji destljeći naziva regionalnim dodatkom. Austrijska država tim sigurno kani spričiti, da bi se u brojnom pogledu spajali svi Hrvati – dakle i oni, ki su od 60-ih ljeti došli kao takozvani Gastarbeiteri ili politički emigranti i oni ki su u 90-i ljeti došli kao izbiglice. Austrija je i u prošloj brojidbi 2001 ljeta kod pitanja materinskoga jezika razlikovala med gradišćanskohrvatskim i hrvatskim jezikom. Sami g/Gradišćanski Hrvati su si u ovom pitanju dost nesložni i plediraju za skupno zbrajanje svih Hrvatov u oni pogledi kade bi značilo veću mogućnost potribovati nešto od Austrije. Da ali i g/Gradišćanski Hrvati sami sebe znatno razlikuju od ostalih Hrvatov se jur dugo kaže isto u imenovanju: dost proširen je pojam „Hrvaćanov“, to su dakle oni svi, ki dojdu iz same Hrvatske (vidi Tyran 2015: 140). U Slovačkoj i Ugarskoj ali se s oficijelne državne strane govori o nacionalnoj manjini, u brojidba postoji samo pripadnost Hrvatom ili hrvatskomu jeziku bez daljnje etničke podjelje.

 

Oko samoga pojma „g/Gradišćanski Hrvati“ se dodatno u prošli ljeti raspalila rasprava o zapravo ortografskom pitanju, naime o velikom ili malom G/g – jer ovo pravopisno pitanje ipak implicira odredjeno značenje. Ova diskusije kaže, da se je minjala važnost pojedinih odličjev skupnoga imenovanja. Ako pogledamo na čisto ortografska pravila hrvatskoga jezika, pisanje velikim slovom zapravo nije moguće – ča ali implicira s jedne strane, da su g/Gradišćsanki Hrvati dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa, s dodatnim regionalnim odredjenjem, ko se ali zapravo odnaša na samo Gradišće. Pokidob da ali ubrajamo i sela van ove austrijske zemaljske pokrajine pa i one u Beču kao g/Gradišćanske Hrvate, se je probilo, u ovom prikgraničnom smislu koristiti veliko pisanje slova G. Tim je vrimenom ali došlo do argumentacije, da u slučaju, da se i velikim G piše, moremo govoriti već ili manje o samostalnom etničkom korpusu, odvojeno od ostalih Hrvatov, ča je kod nekih zastupnikov g/Gradišćanskih Hrvatov izazvalo novi smir u argumentaciji kako se je tim moglo argumentativno spričiti, da bi se broj onih, ki se klasificiraju kao Hrvati, znatno povećao. U ovom pitanju ali isto ne postoji složno mišljenje niti unutar elite g/Gradišćanskih Hrvatov, a kamoli u takozvanom „narodu“. I u dojduće vrime ćedu se sigurno, u novi okviri, pojaviti nove argumentativne izjave za jedno ili drugo rješenje (pregled o različni argumentacija vidi n. pr.: Hrvatske novine 03.05.2013: 3).

 

No, ova cijela diskusija, su li g/Gradišćanski Hrvati samostalna etnička skupina ili dio hrvatskoga naroda se danas uglavnom odvija u Austriji. Niti u Ugarskoj, a još manje u Slovačkoj se ovo pitanje u toj mjeri postavlja. Ovo se i dost jasno vidi, ako gledamo na korišćenje vidljivih znakov – na primjer kao zastave ili grbe. Na oficijelnoj razini moremo viditi, da su u Slovačkoj i u Madjarskoj hrvatski nacionalni znaki dost prezentni, na primjer u dekoraciji različnih priredab, ča se na austrijskoj strani rijetko kada najde. Isto tako se ti hrvatski znaki kažu i u logotipi društav, novina i časopisov, ovde u Madjarskoj i Slovačkoj zapravo svenek najdemo poznati motiv hrvatske šahovnice. Ov motiv moremo i na društveni logotipi u Austriji najti, no u znatno manjem broju. Isto tako se jasno vidi, da se u ovom kontekstu s austrijske strane uglavnom javlja regionalna, gradišćanska oznaka, zlatno-črljena kombinacija, ali i gradišćanski orao, prevladaju dakle regionalne oznake, a ne nacionalne (vidi slikovni materijal: Tyran 2015: 174ff).

 

Zaključak

Proces migracije pred skoro 500 ljet more u kontekstu skupne identifikacije valjati kao važna točka referencije u artikulaciji homogene i povijesno legitimirane etničke grupe, kao i svist o stoljetnoj skupnoj „domovini“ – a ovde mislim na Zapadnu Ugarsku. Podiljenje ovoga skupnoga prostora iz današnje perspektive funkcionira kao ona diskurzivna točka, ku triba dokinuti. Političke promjene po 1989. ljetu pa i proširenje Europske unije u 2004. ljetu su interpretirane kao djelomično revidiranje te podjelje. Sve ove navedene točke valjaju kao povijesni topos kolektivnoga spominjanja kod g/Gradišćanskih Hrvatov. Naravno i svist oko skupne jezične tradicije fungira kao odlučujući faktor za skupnu identitarnu sliku g/Gradišćanskih Hrvatov u prikgraničnom smislu, iako danas vidimo, da po jezičnom pitanju ne postoji sloga ili jasna skupna linija, niti unutar narodne grupe sa svake strane granice, niti prik granic. I nakon toliko ljet po različnimi pristupi i različnimi okolnosti je prikgranična sloga u pogledu na neke ostale označnike identifikacije dost slaba. U Austriji sigurno jače prevladava regionalna i etnička koncepcija, iako u zadnje vrime, napredovanjem Hrvatske, moremo viditi da postoji neki preokret i jače artikuliranje skupne identifikacije u ovom smislu. U Madjarskoj i Slovačkoj se vidi jača povezanost s Hrvatskom i tamošnjim kulturnim kodom. Hrvatska se ovde sve već pozicionira kao „domovina“. Nacionalna koncepcija i nacionalno samorazumivanje su u važnijem planu. Ipak ta podjela na tri države i to crpljenje znanja i informacije iz trih različnih sistemov nije toliko jako, da se g/Gradišćanski Hrvati s ovkraj i onkraj granice već ne razumu i da se ne bi dilila nikakova skupna identitarna slika.

 

Jasno se vidi, da „identitet“ nije ništ črvstoga, sa čim se rodimo i ča se iz generacije u generaciju samo tako i bez promjene dalje dā – mi moremo jezik dati dalje, jačke, znanje – ali ne identitet sam po sebi. Kako se različne označknike koristi u stavaranju skupne identifikacije se minja i je uvjetovano društvenimi i političkimi okolnosti. Važne su strukture, ke peljaju do toga, kako se manifestiraju takovi koncepti identifikacije.

 

LITERATURA:

* Benčić, Nikola. 1998. Književnost Gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921. Zagreb: Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu.

* Block, David. 2006. Identity in applied linguistics. In: Tope Omoniyi & Goodith White (Hg.): The Sociolinguistics of Identity, 34–49. London, New York: Continuum.

* Ernst, August. 1987. Geschichte des Burgenlandes. München: R. Oldenburg Verlag.

* Finka, Božidar; Katičić, Radoslav (Hg.). 1991. Burgenländischkroatisch-kroatisch-deutsches Wörterbuch. Zagreb, Eisenstadt: Kommission für kulturelle Auslandsbeziehungen der R Kroatien, Institut für kroatische Sprache; Amt der Burgenländischen Landesregierung, Landesarchiv – Landesbibliothek.

* Hamm, Josip (Hg.). 1982. Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch. Eisenstadt, Zagreb: Amt der Burgenländischen Landesregierung, Landesarchiv – Landesbibliothek; Kommission für kulturelle Auslandsbeziehungen der R Kroatien, Institut für Sprachwissenschaft IFF.

* Henig, Ruth. 1984. Versailles and after. 1919–1933. London: Methuen & Co. Ltd.

* Kurelac, Fran. 1871. Jačke ili narodne pěsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošonskoj i želěznoj na Ugrih. Zagreb: Slovi Dragutina Albrechta.

* Löfgren, Orvar. 1989. The Nationalization of Culture. Ethnologia Europaea XIX, 5–24.

* MacMillan, Margaret. 2001. Peacemakers. The Paris Conference of 1919 and Its Attempt to End War. London: John Murray.

* Meršić Miloradić, Mate. 1991. Hrvat u Gradišću. (Izabrao i uredio Đuro Vidmarović). Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

* Moguš, Milan. 1993. Povijest hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

* Okuka, Miloš. 1998. Eine Sprache – viele Erben. Sprachpolitik als Nationalisierungsinstrument in Ex-Jugoslawien. Klagenfurt: Wieser Verlag.

* Omoniyi, Tope; White, Goodith. 2006. Introduction. In: Tope Omoniyi & Goodith White (Hg.): The Sociolinguistics of Identity, 1–8. London, New York: Continuum.

* Robak, Fritz. 1985. Kroaten im Burgenland. Eine Dokumentation. Wien: Europaverlag.

* Schlag, Gerald. 2001. „Aus Trümmern geboren…“ Burgenland 1918–1921. Wissenschaftliche Arbeiten aus dem Burgenland (WAB), Band 106. Eisenstadt: Burgenländisches Landesmuseum.

* Stourzh, Gerald. 2005. Um Einheit und Freiheit. Staatsvertrag, Neutralität und das Ende der Ost-West-Besetzung Österreichs 1945–1955. Wien, Köln, Graz: Böhlau Verlag.

* Sučić, Ivo et al. (Hg.). 2003. Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika. Eisenstadt: Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov.

* Suppan, Arnold. 2005. Jugoslawien und der österreichische Staatsvertrag. In: Arnold Suppan, Gerald Stourzh, Wolfgang Mueller (Hg.): Der österreichische Staatsvertrag 1955. Internationale Strategie, rechtliche Relevanz, nationale Identiät/The Austrian State Treaty 1955. International Strategy, Legal Relevance, National Identity, 431–471. Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften.

* Tyran, Katharina Klara. 2015. Identitäre Verortungen entlang der Grenze. Verhandlungen von Sprache und Zugehörigkeit bei den Burgenländischen Kroaten. München: Kubon & Sagner.

* Vidmarović, Đuro. 2008. Teme o Hrvatima u Mađarskoj. Split: Naklada Bošković.

* Weilguni, Werner. 1984. Die Diskussion um die Standardsprache bei den Burgenländerkroaten. Dissertation. Wien: Dissertationsschrift.

* Weitz, Eric D. 2008. From the Vienna to the Paris System. International Politics and the Entangled Histories of Human Rights, Forced Deportations, and Civilizing Missions. American Historical Review 113, 5/2008, 1313–1343.

 

Ov članak bazira na disertaciji Katharine Tyran iz 2015. ljeta i je u sličnom obliku predstavljen i u zborniku Znanstvenih člankov Kuge (2016).

 

<- najzad na pregled temov