Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


31.07.2013

Izvori crikvenih jačak gradišćanskih Hrvatov od 18. do 20. stoljeća

Prof. Stefan Kocsis, referat u Trajštofu 12. 6. 2013.

Uz moje umjetničko, kompozitorsko i učiteljsko djelovanje me je od mladosti pratila i zanimala hrvatska narodna i crikvena muzika. Moje istraživanje crikvenih jačak je nepotpuno, to znači, da je uvijek moguć novi pristup ovoj tematiki.

Počeo sam se zanimati za hrvatsku crikvenu glazbu, kad sam završio svoj prvi studij na Muzičkoj akademiji u Beču. Kasnije sam studirao klavir i solopjevanje. U juniju 1952. sam diplomirao crikvenu muziku, a u juliju istoga ljeta sam došao u Zagreb. Moja želja je bila, da upoznam neke ljude u Hrvatskoj, ki se bavu s narodnom i crikvenom muzikom. To mi je uspjelo. Upoznao sam istraživača narodne muzike Vinku Žganeca i kompozitora latinskih i staroslavskih maš, duhovnika Albu Vidakovića, ki je onda bio dirigent i orgulaš Zagrebačke katedrale i ki mi je poklonio neke kompozicije. To su bili za mene mladoga muzičara zanimljivi i putokazni ljudi. Vinko Žganec mi je dao sobom puno dobrih tanačev, ča se tiče pobiranja i bilježenja narodnih pjesam. Rekao je: „Molim Vas, ne budite čistunac, zabilježite sve!“. On me je upozorio na dva velike ugarske kompozitore i pobirače narodne jačke: Bélu Bartóka i Zoltána Kodályja, ki su na poseban način zabilježili narodne jačke: svaka jačka završava na finalnom tonu g. Vinko Žganec je svoje Narodne popijevke hrvatskog Zagorja 1950. na isti način zabilježio. U ovoj zbirki je 747 narodnih jačak. I naše izdanje Jačkara (Meršić-Žganec) iz 1964. ima finalni ton g. U medjuvrimenu sam se većputi sastao sa Žgancem. Rezultat toga je bio, da sam od 1954. do 1965., početo od Novoga sela ča do Žarnovice, snimio na magnetofon 300 narodnih jačak (med njimi i nekoliko zanimljivih crikvenih). Moj profesor za orgule na bečanskoj Akademiji, Anton Heiller, mi je svitovao, da si neka jednoč, kad budem u Zagrebu, pogledam orgule katedrale. Ove orgule tvrtke Walcker imaju takozvani „barkerhebel“, s kim se poboljšava igranje na tromanualni orgula. To je bio zapravo prvi uzrok mojega pohoda u Zagrebu, a drugi je bio, da upoznam hrvatsku crikvenu glazbu. Kako sam upoznao Albu Vidakovića? Iskao sam orgulaša katedrale u biškupskoj palači: razlupana zgrada, nikoga u blizini, škura komunistička dob. Jedna starja žena mi povi adresu regensa chori – neka idem u Novu Ves, onde da stanuje orgulaš. Bio je doma. Ja mu velim, da sam gradišćanski Hrvat i orgulaš. Sumljivo me gleda i veli: „Dobro, idemo u katedralu“.Na orgula u katedrali sam igrao Regerov Fantasie und Fuge über B-A-C-H, s kom sam pred nekolikimi dani bio diplomirao na Akademiji (nagrada BMFU za najbolje izvršenje), tako da sam ovu tešku kompoziciju skoro napamet znao. Na koncu si je Vidaković željio slobodnu improvizaciju na Stal se je Kristuš gorika.

 

S ovom vazmenom jačkom mali izlet u praksu istraživanja

Kad je bila velika priprava na pohod Pape Ivana Pavla II. u Trajštofu 24.6.1988., me je pokojni biškup László prosio, da komponiram za mišoviti zbor, narod i trutarski orkestar hrvatske i ugarske dijele Papine maše. Bili su to: Psalam 139 (njega sam kasnije zvao Trajštofski psalam), Aleluja i Pjesma pred evandjeljem na madjarskom jeziku. Sve druge hrvatske i ugarske jačke, ke su kanili jačiti pri Papinoj maši, da neka instrumentiram za isti orkestar. Moja prva misao je bila najti Aleluju, ka povezuje sve narode ove regije. Počeo sam pregledati najstarja notalna izdanja od 17. do 20. stoljeća, ka su mi stala na raspolaganje i našao latinski cantus Surrexit Christus hodie iz XIV. stoljeća. Mislim, da je ova vazmena aleluja bila poznata i našim preocem, i to ne samo Hrvatom, nego i drugim  sridnjoeuropskim narodom, kot to sljedeća dokumentacija potvrdjuje:

 

Surrexit Christus hodie

1. Vztal sze ie Christus deneszka. Alleluia. Pavlinska pjesmarica - Pavlinski zbornik 1644., 129 -130.

2. Hozsanna. Budapest, 1948. br. 87, Cantus catholici 1651.

3. Cithara octochorda, 1701., 1723. i 1757, 164.

4. Bäumker, Wilhelm, Das katholische deutsche Kirchenlied in seinen Singweisen von den frühesten Zeiten bis gegen Ende des 17. Jh., sv. 1, 529, br. 251, 1883., 1886., 1891.

5. Pan Ježiš Kristus, Modlitby a piesne, Trnava, 1922., br. 74.

6. Wstal Pan Chrystus, Špiewnik Koscielny, Krakow, 1997., br. 178.

7. Borenić, Naković, Stal se je Kristuš gorika, Crikveni jačkar, Györ, 1901., br. 109.

8. Vukovich, Stal se je Kristuš gorika, Napevka, Neusiedl, 1942., br. 136.

Surrexit Christus našao sam i u drugi varijanta: kod Hrvatov (CO 1757., 158), kod Nimcev (Gotteslob br. 224) i Čehov (Kancional br. 415). Zanimljive su napomene ove vazmene jačke u Duhovnom vertlyaczu iz 1753. (Bogovics, Palkovics). Tiskani su samo teksti: Jacska XXIII Na sztaru Notu horvaczku, vidi Bäumker, Surrexit Jacska XXV, Na Notu sztaru (naš današnji tekst!), Sztal sze je Kristus gorika. Aleluja. U sljedećem izdanju Hise zlate 1754. su obadvi varijante tiskane,  ali prez napomene Na Notu. U Hizsi zlatoj Jožefa Ficka, 1860., jačka ima napomenu Nota: Lascha znana.

Ali sada opet k mojim doživljajem u Zagrebu. Kad sam imao svoj prvi koncert na orgula u Zagrebačkoj katedrali 1965. ljeta, sam tadašnjemu nadbiškupu i kašnjemu kardinalu Šeperu povidao o svojemu sastanku s onda već pokojnim Vidakovićem. On si je željio, da na koncu koncerta isto improviziram na ovu temu. Vidakovića sam bio prosio, da mi pomore najti najstarja hrvatska izdanja – ili tiskana ili rukopisna. Upozorio me je na Pavlinsku pjesmaricu 1644. (1991. izlazio je u Zagrebu faksimilni pretisak, nadalje Pavlinski zbornik) i na tri izdanja Cithare octochorde: Beč 1701., Beč, 1723. i Zagreb, 1757. Spomenuo je Duganov Hrvatski crkveni kantual, u kom moremo najti i neke crikvene jačke iz rukopisa Jure Vajkovića. (Ov rukopis sam iskao u Zagrebu, u Juri i kod naših duhovnikov. Vjerojatno se nahadja u ostavšćini Janka Barléa u Ljubljani.)

Za istraživanje crikvenih jačak je po ovom prvom kontaktu slijedila duga pauza. Studirao sam klavir i solopjevanje u Beču, bio sam član Wiener Akademiekammerchor-a i proputovao s ovim ansamblom cijeli svit. Puno su me zanimale narodne pjesme i muzika narodov Azije – Japana, Kine i Indije.

Po nekom času sam se spomenuo mojega sastanka s Vidakovićem i išao u nacionalnu biblioteku u Albertini u Beču. Na četvrtom katu je bila smješćena Zbirka muzike. Mislim, da je za crikvena izdanja onda bio nadležan profesor Weiner. Iskao sam Citharu octochordu, a on mi je velje rekao, da nimaju nijedno izdanje. Jako me je zanimalo i nimško izdanje Wilhelma Bäumkera Das katholische deutsche Kirchenlied in seinen Singweisen von den frühesten Zeiten bis gegen Ende des siebzehnten Jahrhunderts, Herderische Verlagshandlung, Freiburg 1883, 1886, 1891 – Albertina 395565 BMS. U ovom izdanju su nimški korijeni sakralnih jačak točno dokumentirani.

Koncem 1958. ljeta sam skupa s učiteljicom Traudom Buzecki utemeljio folklorni i pjevački ansambl hrvatskih učiteljev. 1960. smo ga po velikoj Miloradićevoj proslavi (otkriće poprsja u Frakanavi) zvali Krug Miloradić. Za ov ansambl i za novo izdanje Hrvatske pjesmarice za škole smo pravali narodne jačke. Tako smo jur 1954. po svi kraji Gradišća snimili na vrpcu siliju jačak, med njimi i neke sakralne kot na primjer Notu Alexander.

Pri tečaji učiteljev u Hrvatskoj sam upoznao Slavku Jankovića i Božu Antonića. S njimi sam puno diskutirao o narodnoj i crikvenoj muziki, tako i o Cithari octochordi.

U toku sljedećih ljet me je presenetio profesor Antonić s darom, za koga ću mu biti zahvalan cijeli moj žitak. „Slušaj, prijatelju Štefane, ne znam, komu bi ovo poklonio, ali znam, da će kod tebe biti u dobri ruka“. I predao mi je Citharu octochordu, Zagreb 1757. u originalu! Ovo sam kasnije povidao profesoru Weineru u Albertini. Zamolio me je, da ovo izdanje u svojem teštamentu ostavim Albertini. Ali najveći upliv je na me pri istraživanju korijenov crikvenih jačak imao pokojni nadzornik Štefan Zvonarić. S njim sam se redovito svaki tajedan sastajao. Zacipio mi je „virus“, ki me do danas nije ostavio: išćem melodije, ke odgovaraju zapisom Nota Alexander, Nota Nadasdy, od Teofilusa k diviczi Marii, Nota Zdrava zdrava, Placs B.D. Marie, Nota nochnoga csuvara, Ave maris stella itd. U ruke mi je dao sva gradišćanskohrvatska crikvena tiskana izdanja, početo od Mekinića 1609. i 1611. prik Bogovićeve Hise zlate 1754.  do Nakovićevoga Duhovnoga Venca 1877. Ove molitvenike – sva izdanja su prez notov – da neka pregledam i najdem odgovarajuću melodiju.

Pri istraživanju jačak u stari molitveniki mi je jako pomogao moj pokojni prijatelj direktor Aladar Csenar. On je točno pregledao tekste i označio, ke jačke su mašne, ke adventske, ali i ke su izostale u noviji molitveniki, ke se jaču na notu Alexander i druge informacije. Kako je poznato, su – zvana nekih rukopisov – sva naša tiskana izdanja od početka 17. do 20. stoljeća prez notov. Prez notalnih izvorov je istraživanje nemoguće. Pomoću peršonskih kontaktov u Hrvatskoj sam konačno došao do notalnih izvorov.

Med tim sam upoznao tajnika i grafičkoga urednika Svete Cecilije, časopisa za duhovnu glazbu, Josipa Korpara. Omogućio mi je, da si pogledam Pavlinsku pjesmaricu i neka druga izdanja, ka su za me bila važna (Povijest glazbe Josipa Andreisa, Himnodiju zagrebačke stolne crkve Dragutina Kniewalda itd.). Važan je bio i sastanak s Lovrom Županovićem, ki mi je kopirao puno materijala:

1. Barlé, Janko – članki u Sv. Ceciliji: Juraj Mulih kao glazbenik, Zagreb 1921.

2. Barlé, Janko – članak Nešto o crkvenim jačkama ugarskih Hrvata 1917. (Ovde opisuje manuskript Jure Vajkovića).

3. Mantuani, Josip, Hrvatska crkvena pjesmarica iz ljeta 1635., Sv. Cecilija, 1915. Grgičević, Atanazij, Beč 1635. – 12 jačak s b.c.

4. Gavazzi, Milovan, Narodni elementi u Cithari octochordi, Sv. Cecilija, 1919. i 1920.

5. Sokol, Bernadin, Pučko crkveno pjevanje na otoku Krku, Sv. Cecilija, 1917.

6. Grgičević, Atanazije, Pisni, Beč 1635., transkr. L. Županović.

Pokidob da sam jur od mojega 13. ljeta kantor, poznam sve crikvene jačke, ke su u Borenićevom Jačkaru i Vukovićevoj Napevki. Upoznao sam Martina Meršića ml. jur 1944. Bio je ljeta dugo stalni kiritofski gost našega farnika Franje Dihanića. Jur onda smo većputi diskutirali o akcentu, naglasku teksta i melodije. Moram priznati, da je on bio prvi, ki me je upozorio na metriku kot i na muzički i tekstalni naglasak. Nažalost je Meršić u predgovoru Kruha nebeskoga 1941. samo spomenuo, da su „naše crikvene jačke dijelom stare narodne jačke“. Ali ke? Škoda, da se Kruh Nebeski nije jur onda tiskao s notami! U izdanju Antona Grubića Vera, ufanje, ljubav (1925.) je mnogo jačak s notami. (Imam izdanje iz 1935. ljeta (ÖBV)). Meršić mi je neke madjarske molitvenike u ruke dao, tako da sam mogao prispodabljati naše i madjarske jačke. Iz njegove knjižnice sam si po njegovoj smrti posudio sve manuskripte, ki su me zanimali. Ovi manuskripti, notirani s tekstom i notami, se danas nahadjaju u biškupskom arhivu u Željeznu:

1) Anonymus I, 24 Duhovne jačke 1828. (sadržava i Notu Alexander)

2) Anonymus II, Crikvene jačke za različne svetke svecev kroz ljeto

3) Ivan Szalai, Odpiszane od Bizonszkoga skol. 17 Decembra 1840. (Bizonski školnik je naredno bio Jure Vajković.)

4) Duhovne jacske za me Petra Zaricha 1871. (135 str. s notami)

5) Stefan Jacković, Crikvene jačke, 1828.

15 jačak, ke su me posebno zanimale, sam harmonizirao za mišoviti zbor – imamo je u našem repertoaru za različne priredbe.

Ivan Vuković, koga sam u moji mladi ljeti upoznao, je u svojoj Napevki maloputi zabilježio autora. U prvom redu je zapisao, ki je harmonizirao jačku. Moj kum Mate Fertsak je bio farnik u Raušeru. S njim sam bio većputi gost u Vukovićevom stanu. Upoznao sam njegov stil harmonizacije i mu većputi pregovorio. Pokazao sam na klasične regule harmonizacije. U njegovoj Napevki našao sam već takozvanih “otprtih kvintov“. Ali uvijek smo se prijateljski rastali. Poklonio mi je i jednu kompoziciju (vidi ... još si svenek jaču, 270).

 

Istraživanje

Tiskano sakralno bogatstvo jačak gradišćanskih Hrvatov počinje s dvimi protestantskimi molitveniki Grgura Mekinića Dusevne peszne psalmi 1609. i 1611. (faksimilni pretisak: dr. Alojz Jembrih, Zagreb 1990.). Najstarji rukopisni fragmenat gradišćanskih Hrvatov je zabilježen 1564. ljeta u Klimpuškom misalu iz 1564. ljeta: vazmena jačka Kristuš je gore ustal. Pismena dokumentacija – hrvatski prijevod – ove jur u 12. st. poznate vazmene jačke svidoči, da su Hrvati jur u staroj domovini slišili europskomu kulturnomu krugu (prem su imali dijelom glagoljaško pismo i liturgiju) i da su naprikzeli zapadni latinski ritus i sakralnu muzičku literaturu (vidi ... još si svenek jaču, 208 i Crikvena glazba, Zagreb 1988., 62, citat Vidakovića).

U svojem istraživanju sam pokusio najti i slijede glagoljaškoga pjevanja (vidi ... još si svenek jaču, 203). Pohadjao sam ljeta dugo neka sela na otoku Krku: Omišalj, Dobrinj, Kras. Prispodabljao sam diplomsko djelo Mate Lešćana Crkveno glagoljaško pjevanje u Omišlju i djela Stjepana Stepanova U Poljica 1983.- DalmacijaSamo jedna melodija je slična našoj gradišćanskoj, to je Litanija na Markovu: „Sveta Marija, moli Boga za nas!“

Najjače me je ali zanimalo prvo izdanje crikvenih jačak Bogovića i Palkovića Duhovni vertlyacz 1753. i Hisa zlata 1754. U ovi molitveniki su zapisane note, ke sam jur prije spomenuo, npr. Jacska VII. Va Adventu, 126, Na Notu nochnoga csuvara“ i druge. Ove jačke su Hrvati naredno jur u staroj domovini poznali, usmeno dalje davali i kot narodnu jačku gajili.

Sljedeće misli baziraju na točnoj analizi prispodabljanja tekstov, manuskriptov i vlašćih fonetskih snimkov:

a) Nota nochnoga csuvara (slika 20 … još si svenek jaču)

Mnoge poznate nimške i hrvatske melodije Noćnoga čuvara sam prispodabljao, ali nijedna nije odgovarala tekstu u Duhovnom vertlyaczu. Konačno sam prispodobio tekste u Cithari octochordi 1757. Ovde sam našao skoro isti tekst i napomenu Na jednaku Notu. Osam različnih tekstov se jači na melodiju O rumena prelepa zorja, 55. Slučajno sam ovu melodiju jačio nadzorniku Štefanu Zvonariću, ki je bio u mladi ljeti kantor na Mjenovu. On je odmah prepoznao melodiju i mi rekao, da je on kot kantor jačku na koncu zornice igrao. Spomenuo je, da se je do 1960. ljeta i u drugi seli sridnjega Gradišća jačila. Latinski i hrvatski tekst O Aurora lucidissima/O rumena prelepa zorja se more najti jur u Pavlinskom zborniku, 52 iz1644. Točnu analizu vidi u Kocsis, Stefan, Zur sakralen Musik der burgenländischen Kroaten, 224. Ovu melodiju sam zeo za temu meditacije za gudački kvintet odnosno Sopran i veliki orkester (praizvedba u Haydnovoj dvorani, Željezno).

b) Nota „Od Teofilusa k diviczi Marii: Na sztaru Notu horvaczku: Kasze na szhodischi: ali pred kipom B. D. M. jacsit more“

Ova jačka odnosno legenda o Teofilu ima 46 kitic; prvi put je tiskana u Duhovnom vertlyaczu 1753. Melodija legende je bila kod gradišćankih Hrvatov jako obljubljena i se još danas jači. Od sredine 18. stoljeća se je ova melodija na različne tekste jačila. Našao sam ju kod Bogovića 1754., Šostarića 1781., Kniefacza 1803., Ficka 1854. (Nova hisza zlata), Nakovića 1877. (Duhovni venac) Nakovića-Borenića 1901. (Crikveni jačkar) i Vukovića 1942. (Napevka). Pri euharistiji Pape Ivana Pavla II. 24. 6. 1988. u Trajštofu se je ova stoljeća stara melodija pri pričešćanju u mojoj instrumentaciji s narodom jačila. To je bila simbioza jerba naših preocev s muzikom 20. stoljeća.

c) Placs B. D. Marie. Na sztaru Notu (Duhovni vertlyacz 1753.)

Tekst jačke Muka Boga Gospodina se more najti jur u Drnjavskoj pjesmarici 1687., kod Bogovića 1754., kod Palkovića 1778. i u različni rukopisi i izdanji. Melodija je napisana u Cantusu catholici 1674., u kasniji madjarski izdanji i konačno u Vukovićevoj Napevki. Kot mrtvačku melodiju sam ju našao u Hrvatski pučki popijevka iz Medjumurja, Zagreb 1925. Vinko Žganec je u ovom zborniku zabilježio crikvene jačke (vidi br. 256 O smrt strašna i br. 162 Dragi ljudi, kaj činite i ... još si svenek jaču, slika 28, 29).

d) Nota Alexander

Ova jačka nije tiskana u prvi izdanji Bogovića-Palkovića 1753. i 1754., ali sliši med sakralno i narodno bogatstvo gradišćanskih Hrvatov. Baladu sam 1964. u Rasporku snimio na magnetofon. U ono vrime sam u prvom redu snimao narodne jačke. Nisam opazio, da ova balada ima ujedno i profane i sakralne korijene. Stopr kad je moja kćer Jelka pisala svoje diplomsko djelo Studie zur Überlieferung und Form des erzählenden Liedgutes bei den Kroaten im Burgenland, me je upozorila na ovu činjenicu. Kod Kurelca, Zagreb, 1871. ova svitska balada ima 90 kitic. U Pavlinskom zborniku 1644. zabilježen je ov najstarji notalni dokumenat s malo prominjenom strukturom. Sakralni teksti na Notu Alexander su tiskani skoro u svi izdanji Hise zlate. U Bogovićevoj Hisi zlatoj iz 1848. se jači 12 različnih tekstov na Notu Alexander.

e) Od szuda Bosjega: ka sze more y kod mertvacza jacsit. Na Notu Zdrava zdrava y na drugu Notu.

Ov kantus sliši med najobljubljenije jačke 18. i 19. stoljeća. Tekst je prvi put tiskan u Mulihovi Duhovni jacska, 1750., Györ. U Duhovnom vertlyaczu, 1753. se jači pet različnih tekstov na istu melodiju. Prvi notalni dokumenat moremo najti u manuskriptu Jure Vajkovića iz 1816. Obadva manuskripte iz 1807. i 1816. je opisao kanonik Janko Barlé u Svetoj Ceciliji 1917. Melodija je kod naroda jako obljubljena, ča se vidi u tom, da se je jačila i pri veseli i pri tužni prilika, na Božić, na Novo ljeto, na Marijanske svetke i pri mrtvačkoj liturgiji. Mislim, da je ov kantus bila duševna veza sa starom domovinom i tako prezentna u dibini duše naroda.

f) Nota Nadasdy

Ova melodija je svitska i sakralna. Baladu o grofu Nadasdyju sam 1960. ljeta u Mjenovu snimio. Melodija se još danas jači pri vjenčanju u crikvi: Gospodine Bože, poglej doli s nebes. Izvori: Fran Kurelac 1871., 214, Anonimni rukopis 1828., Vuković: Napevka 1942.

g) Ave maris stella – Zdrava zvezda morszka

Ova hodočasna jačka sliši med najstarje melodije gradiščanskih Hrvatov. Danas se još jači u dvi tekstalni i notalni varijacija.

1. Zdrava zvijezda morskaNapevka, br. 276

2. Pozdravljeno budi tijelo Jezuša, – Napevka, br. 174

Dragutin Kniewald piše u Himnodija zagrebačke stolne crkve, 1944., da je autor prijevoda Ave maris stella Nikola Krajačević. On je 1640. u Bratislavi izdao Molitvene knjižice (samo tekste prez notov). Ali mora se ovde spomenuti sljedeće: Hrvati su – kot svi europski narodi u renesansi – nekoj narodnoj melodiji, npr. Hranila devojka tri žive sokole, podmetali latinski himnus Ave Maris stella. Kniewald citat, 363: „Krajačević je pazio samo na sadržaj pjesama, a napjeve je za svoje pobožne popijevke preuzimao iz svjetovnog života.“ Tako se npr. prijevod Ave maris stella: Zdrava zvezda morska (227) pjeva na notu Hranila devojka; prijevod ps. 50 Miserere mei Deus: Smiluj se mene o Bože (231) pjeva se na notu Lepo mi poje černi kos. Sličan slučaj sam našao kod Kurelca, br. 624 i u Cithari octochordi 1757., 348. Jačka O smrt strašna ima i svitski i sakralni korijen. Spomenut kanim još, da je Franjo Kuhač – prva knjiga je izlazila 1878. ljeta u Zagrebu – u Gradišću zabilježio ukupno 92 jačke. Samo jedna sakralna je u petoj knjigi: O Bože ki vladaš.

 

Prvi tiskani Crikveni Jacskar su uredili Mihovil Naković i Martin Borenić u Juri 1901. ljeta. File Szedenik u predgovoru (citat Nikola Benčić, Jačke File Szedenika, str.123) Svetih Ceremoniev IV-VI i str. 328-330 opisuje, kako je došlo do Jačkara. Kad se točno pregledaju njegove transkripcije gregorijanskoga korala velikoga tajedna u Sv. Ceremonija, se vidi, da nije bio dost upućen u gregorijanskom koralu. Svoja transkripcija ne odgovara latinskomu originalu Liber usualis (vidi Hosanna, 245, Pange lingua, 315 i neke u note stavljene jačke, 100). Tuži se u predgovoru, da su učitelji „samouki“. U tom ima pravo! Odgovor na Benčićevo pitanje, „da se niti ne spominje Szedenikovo ime, premda je Szedenik bio inicijator Jačkara“ zna biti ljubomora ili da su Borenić i Naković premalo cijenili Szedenika. Nažalost su i u Jačkaru samo napomenuti autori, ki su prevodili tekste.

Po prvi pokusi istraživanja crikvenih jačak mi je bilo jasno, da se ne morem zaufati u točnost napomenov, npr.

a) Na sztaru Notu horvaczku - Duhovni vertlyacz XXIV 1753. (Zapravo odgovara noti Christ ist erstanden!)

b) Ave Maria, milosti puna - „ali pisao je ovu pjesmu sigurno Grgo                               Gusić“, vidi „Dobrovich, Jakob, Duhovne jačke 1985, 10“. (izvorni tekst: Bäumker, sv. II, 105, br. 35, Corner 1625,  Zsasskovsky, 1854.).

Ipak svaka čast našim školnikom i duhovnikom, ki su nam zabilježili tekstalni ili notalni dokumenat ondašnje crikvene literature. Poznato je, da su hrvatski duhovniki i učitelji imali madjarsku naobrazbu u jeziku i muziki. Po sebi razumljivo je, da su prevadjali u prvom redu madjarske crikvene jačke. Na raspolaganje su imali standardno izdanje one dobi, iz koga su crpili:

Katholikus Egyházy Énektar 1874, Egerben.

Tárkányi Béla József / Zsasskovsky Ferencz és Zsasskovsky Endre.

Jačke su tiskane na tri notni sistemi: melodija i pratnja s orgulami. Kantual sadržava 401 jačku, podiljeno na crikveno ljeto. Ukupno 55 jačak iz ovoga kantuala se jači u našoj liturgiji. Osvidočen sam, da su Szedenik, Naković, Borenić i Vuković kantual poznali.

Na koncu još jedan pregled molitvenikov i notalnih izdanj, ke sam s našimi jačkami prispodobio. Sljedeća četira madjarska izdanja su naši školniki sigurno poznali:

Katholikus Egyházi Énektár, Eger, 1874.

Áhitat Gyakorlatan, Szepesi Imre, Beč, 1853. (1. tisak) i Budapest 1857. (2. tisak)

Gimesi – Gyujtémény, (izdavač nepoznat!) 1844.

Énekkönyv Zsasskovsky, Eger 1906.

Hozsanna, Budapest 1948.

Vinac, Jaić, Marian, Budapest 1850.

Lobgesang, Eisenstadt, 1960.

Der heilige Gesang, Szombathely, 1907.

Starohrvatska crkvena pjesmarica, Novak, Vjenceslav, Zagreb 1891.

Hrvatski crkveni kantual, Dugan, društvo “Vijenac“, Ljubljana 1934.

(Dugan prvi harmonizira jačke Iz zbirke Gjure Vajkovića 1807.)

Bäumker, Wilhelm, Das kath.deutsche Kirchenlied bis gegen Ende de 17. Jh., Freiburg/Herder 1883.,1886.,1891. (Albertina)

Milan,V., Schneider-Trnavsky, M., Modlitby a piesne, Trnava 1922 (Vuković ima puno jačak, harmonizacijov iz ovoga molitvenika, npr. br. 103 Neopuštaj nas je kompozicija Schneider-Trnavskyja (Napevka br. 240)

 

Molitveniki po 2. vatikanskom koncilu:

Pjevajte Gospodu pjesmu novu, Zagreb 1983.

Kancional, Praha 1992.

Slavimo Gospoda, Celje 1988.

Špiewnik Košcielnjy, Krakow 1987.

Éneklö Egyház, Budapest 1991.

Gotteslob, Stuttgart/ Eisenstadt 1975.

Evangelisches Gesangsbuch f. Bayern u. Thüringen, 1994.

The veritas Hymnal, Dublin 1984.

The Hymnal, New York 1982. (The Episcopal Church)

Cantemos todos, Cucujaes, Portugal (Editorial missoes)

La Famiglia nella casa del Padre, Torino 1998.

U svojem egzemplaru Vukovićeve Napevke sam skupa s Aladarom Csenarom zabilježio napomene, iz koga molitvenika ili notalnoga izdanja je jačka. U velikom sam skoro kod svih jačak mogao najti korijene.

Gledeć na istraživanje bila mi je želja, da po mogućnosti čim bliže dojdem k zviranjku, odnosno da morem ustanoviti kulturni krug naših hrvatskih crikvenih jačak.

 

<- najzad na pregled temov