Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


29.04.2013

Književni prsten. Gradišćanskohrvatske i druge kroatističke teme

Dr.sc. Andrea Sapunar Knežević

Andrea Sapunar Knežević, Književni prsten. Gradišćanskohrvatske i druge kroatističke teme, Erasmus, Zagreb, 2012.

Recenzenti knjige: akademik István Nyomárkay i dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek

 

           Knjiga Književni prsten dr. sc. Andree Sapunar Knežević svjedoči da je i o najsloženijim književnim, jezikoslovnim, jednom riječju, filološkim pitanjima moguće pisati tako da to bude razumljivo ne samo uskim stručnim krugovima.

Iznesena problematika ima i druge važne dimenzije. Uzimanje u ruke i čitanje takvih radova ujedno pomaže uzajamnom razumijevanju različitih društvenih grupa unutar jednog naroda i može voditi boljem i dubljem razumijevanju i drugih (susjednih) naroda. Nije, dakle, slučajno da ovom „prstenu” osobit sjaj daju studije o gradišćanskim Hrvatima, kojih je znatan dio nekad živio u Ugarskoj (povijesnoj Mađarskoj). Svima nama je, naime, jasno da svi „veslamo u istom čamcu”, da među europskim jezicima postoji duhovna srodnost koju bi trebalo ne samo dublje istraživati, nego i činiti pristupačnom što široj društvenoj javnosti. Odavde je samo jedan korak koji je u knjizi autorice i učinjen: pisati o bitnim pojavama, djelima i autorima nacionalne (sada konkretno: hrvatske) povijesti i književnosti, da bi stara rimska izreka: historia est magistra vitae, donijela svoje plodove. 

Sa željom da ovaj rad kolegice Andree Sapunar Knežević dobije zasluženu pozornost i primjeren značaj, moram reći da sam, nakon (ponekad ponovnog) čitanja studija uvjeren da je ovaj Prsten znanstveno pouzdan, dobro napisan i, uz sve to, vrlo zanimljiv.

                                                                                                                                    Akademik István Nyomárkay

 

 

          Kao što označava podnaslov knjige, najopsežniji dio znanstvenog djela Andree Sapunar Knežević posvećen je istraživanju književnosti i kulture gradišćanskih Hrvata, osobito baroknom razdoblju XVII. i XVIII. stoljeća, u vremenu procvata tiskanih izdanja. Još od svojeg doktorata  Das burgenlandkroatische literarische Barock und seine stilistiche und inhaltische Besonderheiten kojeg je postigla na Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta u Beču, pa sve do svoga sudjelovanja na znanstvenom projektu Gradišćanskohrvatske rukopisne propovijedi (pod vodstvom akademika Istvána Nyomárkaya) Andrea Sapunar Knežević kontinuirano proučava i znanstveno prati autore, teme i stilska razdoblja gradišćanskohrvatskoga književnog stvaralaštva. Zahvaljujući svom višegodišnjem boravku u Beču, kao i na području gradišćanskohrvatskih mjesta u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj autorica je istražila brojne arhivske materijale i dosad nepoznate izvore i podatke o navedenoj književnosti (rad Eberharda M. Kragela, Lovre Bogovića, Jožefa Ficka, Bogomira Palkovića, Šime Kniefca, Jeremije Šoštarića, Mihovila Nakovića, Ivana Vukovića, Frana Kurelca i drugih književno-kulturnih djelatnika).

          Na početku knjige već prva studija Apokrifni tekstovi gradišćanskih Hrvata u XVIII. st. Preblažene Divice Marije sanja  proučava odraz najranijih europskih srednjovjekovnih apokrifnih tekstova i njihovo širenje putem usmene predaje, a zatim i odraz te sveukupne tradicije na gradišćanskohrvatska protureformacijska tiskana izdanja (najstarije sačuvano iz 1780.). Autorica svojom metodom ulazi u povijesne korijene nadahnuća gradišćanskohrvatske barokno-prosvjetiteljske književnosti, komparativno ih uspoređuje sa istovjetnim stvaralaštvom na njemačkom, talijanskom i mađarskom području, a metodom stilske analize tekstova iznosi njihove umjetničke osobitosti i jezične karakteristike. U dva znanstvena rada  Barokne propovijedi Eberharda M. Kragela i Bogovićeva Hiža zlata – vrh gradišćanskohrvatske barokne pobožnosti autorica širi obzorje percipiranja hrvatske barokne manire na spomenuta dva reprezentativna ostvarenja duhovne književnosti, prvo iz žanra  eshatološke homiletike i drugo kao primjer molitveno-katehetskog pastoralnog djela s pridodanim pjesničkim poglavljem crkvene himnodije. U Kragelovim propovijedima Sapunar Knežević analizira njegov stil skladanja egzemplarnog kazivanja uporabom omiljene barokne „pelde“ (tj. egzempla i parabole), dok se na razini raščlanjivanja piščeve rečenične periode ističe barokna perifrastičnost, hiperboličnost, kumulativna metaforičnost i bujna retoričnost kao tipične odlike baroknog stila. Molitvenik i pjesmarica Hiža zlata fra Lovre Bogovića predstavlja najpopularnije djelo starije gradišćanskohrvatske književnosti, ovjenčano baroknim ukrasnim stilom i proširivano u brojnim izdanjima (Hiža zlata ima petnaestak izdanja, a u proširenom obliku pod nazivom Nova hiža zlata, isto toliko). Na temelju tog djela, ali i opsežnih komparativnih proučavanja, autorica iznosi povijest marijanskog kulta i marijanske bratovštine u Željeznom (Eisenstadt), te uočava jezične osobitosti, arhaizme i vrijednost rijetko upotrebljavanog Bogovićeva tezaurusa, a s druge strane argumentira njegovo naslanjanje na kajkavsku himnodijsku tradiciju (crkvene pjesme Nikole Krajačevića Sartoriusa, Jurja Muliha i zbornik  Cithara octochorda).       

          Gradišćanskohrvatske književne teme autorica je značajno obogatila  obrađujući dosege povijesnog istraživanja gradišćanskohrvatske književnosti kod ranijih hrvatskih filologa: Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Šime Ljubića, Ivana Milčetića, a o prinosima svakoga od njih donose se zasebne autoričine znanstvene rasprave. U knjizi se također donosi i pregled najvažnijih stručnih istraživanja gradišćanskohrvatskoga usmenog pjesništva (od Moriza Fialke, Frana Kurelca, Dragutina Rakovca, Stanka Vraza, Izmaila Ivanoviča Sreznjevskog, Franje Ksavera Kuhača, Gjure Kutena i ostalih manje poznatih istraživača).

          Osim radova vezanih uz gradišćanskohrvatsku književnu baštinu u knjigu Andree Sapunar Knežević  Književni prsten uvršteni su i njezini drugi znanstveni radovi i eseji iz područja filologije s temama vezanim uz proučavanje kroatistike s komparativnim paralelama prema slavističkoj i zapadnoeuropskoj, posebice njemačkoj književnosti. Radovi su kompozicijski poredani kronološkim redoslijedom od sagledavanja starije do novije hrvatske književnosti unutar koje važne tematske cjeline predstavljaju posebno područje znanstvenog interesa autorice.

          Svi radovi donose iscrpnu  literaturu (unutar teksta i na kraju rada), a primarno književnopovijesna građa često uključuje i pojedine povijesnojezične, etnološke, komparatističkemuzikološke i etnomuzikološke priloge. Pored pojedinih starijih kolega koji su se bavili gradišćanskohrvatskim književnim nasljeđem kao primjerice Nikola Benčić, Ludwig Kuzmich, Mate Ujević, Ivan Brabec, Radoslav Katičić, István Nyomárkay, Laszlo Hadrovics, Gerhard Neweklowsky, Mijo Lončarić, Alojz Jembrih, Irvin Lukežić i dr., Andrea Sapunar Knežević je danas nedvojbeno najveća poznavateljica i stručnjakinja u sagledavanju starije, ali i suvremene književnosti i kulture gradišćanskohrvatskog područja (moravskih, zapadnougarskih i doljnjoaustrijskih Hrvata). Pri tom, u rezultatima svojih istraživanja, pruža ne samo nova zapažanja i spoznaje na području književnosti, pjesništva i lingvističkih spoznaja, već i na području  etnografskog i topografsko-statističkog istraživanja.     

          Svoja cjelokupna kroatistička i kroatološka analiziranja Andrea Sapunar Knežević redovito stavlja u komparativni kontekst s  aktualnim europskim pravcima, trendovima i književnim kretanjima, pokazujući tako svoju načitanost i sustavno praćenje relevantne povijesne i suvremene književnokritičke literature.

          I na kraju, možda nije slučajno ova knjiga nazvana u svojem naslovu baroknom metaforikom Prstena, jer autorica cjelokupnim opsegom radova u svojoj knjizi, kao u zatvorenom kompozicijskom krugu-prstenu, obuhvaća teme vezane uz umjetničko stvaralaštvo Hrvata izvan Hrvatske i spaja ih s kroatistikom unutar Domovine. Činjenica je da danas još nipošto ne znamo dovoljno o umjetničkim dosezima Hrvata u svijetu, a poznato je da smo u samome tragičnom vrhu svjetskih naroda po broju raseljenih ljudi. Kad bi naša država normalno gospodarski funkcionirala, ali još više posjedovala zdravonormalnu kulturološku razvojnu i integracijsku koncepciju, već bismo odavno imali zaseban znanstveni institut za proučavanje i objavljivanje brojnih književnih i uopće umjetničkih djela te znanstveno-umjetničkih dostignuća sveukupnoga hrvatskoga iseljeništva u svijetu. A to nipošto nisu zanemarive dimenzije, samo je naše znanje o tome zbog višedecenijske povijesnopolitičke potlačenosti manjkavo.

          Pišući Proslov  knjige Književni prsten, urednik ove knjige, akademik Radoslav Katičić zaključuje da jekroatistika zapušteno područje“, ali on istodobno pružio i dijagnozu zašto je tomu tako: “Uzrok je tomu dijelom u slabosti hrvatske sredine, koja nije raspolagala niti onim sredstvima koje je sama privređivala niti joj se dopuštalo da se valjano konstituira, nego su ju razne sile neprestano ometale i rastrojavale, ali dobrim dijelom leži i u gledanju filološke škole, donedavna sasvim dominantne, koja ne vidi u Hrvata književnoga jezika relevantnog za našu sadašnjost prije prihvaćanja standardnojezičnog modela Vuka Stefanovića Karadžića pod sam kraj devetnaestoga stoljeća. Time se kao za sadašnjost irelevantna odbacivala sva hrvatska književnojezična baština osim novoštokavske folklorne književnosti. Sa starijom hrvatskom književnosti postupalo se kao s mrtvom, za naše novo doba neaktualnom. Područje kojemu se nije uočavala cjelina ostajalo je nužno kržljavo i zapušteno.“ U svojoj recenziji akademik István Nyomárkay naglasio je važnost proučavanja gradišćanskih tema u razvijanju i povezivanju srodnosti između susjednih srednjoeuropskih naroda: “Uzimanje u ruke i čitanje takvih radova ujedno pomaže uzajamnom razumijevanju različitih društvenih grupa unutar jednog naroda i može voditi boljem i dubljem razumijevanju i drugih (susjednih) naroda.“

     S obzirom na sve te okolnosti, upravo knjige poput Književnog prstena vrijedne znanstvene istraživačice Sapunar Knežević predstavljaju važnu nadopunu književnoga kroatističkog obzorja i poticaj da što cjelovitije nastojimo poznavati vrijedna  književna i književnokritička ostvarenja što su kao dio zajedničke nacionalne kulturne baštine nastala u okružju najbrojnije stoljetne zajednice Hrvata izvan Hrvatske, kod austrijskih, mađarskih i moravskih Hrvata.

                                                                                                                                    Dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek

 

 

<- najzad na pregled temov