Deutsch | Hrvatski

Virtualni Časopis


23.09.2010

PUT IZ ZAGREBA U BEČ I GRADIŠĆE

Slovo bečkim i gradišćanskim Hrvatima 17. i 18. ožujka 2010. prigodom predstavljanja knjige „Približene daljine Duhovne Hrvatske“

Uvijek kada putujem u Beč obuzima me ponos i obvija me tuga. Ponos, jer znam da me dočekujete Vi, bečki, gradišćanski i ini Hrvati, a u Vama sve ono lijepo, uzgorito i uzorito, što i Vama pomaže biti takvima, a što su naši uistinu slavni i dični pređi prinijeli u temelje, u riznicu vrijednosti i Beča kao i cijele Austrije. Nedostaje vremena za sve to nabrajati, a i čemu kada Vi to sve živite i onda kada o tome najmanje mislite. Kao u igri onaj mali Gradišćanac u Beču, koji odgovara svom istogodišnjaku na gradišćanskohrvatskomu, na sva pitanja koja mu ovaj upućuje i ne pomišljajući da ovaj koji se s njim igra i koji ga sve to pita, ne zna jezika na kojemu mu on odgovara. Pa kada biva upozoren od oca ili tetka koji sve to prati, kako to razgovara s prijateljem u igri odgovarajući mu na hrvatskom kojega ovaj očito ne zna, on veli – A zašto on meni stalno govori i pita me samo na njemačkom? Ja mu odgovaram na sva pitanja. Zar to nije uljudno?!

  Možemo mi tu postavljati razna pitanja i davati razne odgovore, ali ponos ovoga maloga Gradišćanca, Hrvata, Austrijanca,  ne ćemo moći zaobići.

S druge strane, kako sam na početku rekao, obvija me tuga, zbog jedne od najvećih tragedija u povijesti Hrvatskoga naroda, koja je počela u Bečkom Novom Mjestu, ubojstvima, glavosijecima, bana Petra Zrnskoga i kneza Frana Krste Frankopana. A nastavlja se konfiskacijom svih njihovih imanja, u Hrvatskoj i izvan nje, što je značilo, oduzimanje gotovo čitave hrvatske Hrvatske – Banske Hrvatske i Hrvatskoga Primorja, te onemogućavanje  borbe za municipalna, autonomna prava u Hrvatskoj zemlji. Pridoda li se tome da se na ovome putu morate voziti putovima koji nas podsjećaju na tisuće i tisuće pobijenih hrvatskih vojnika, civila, žena, starca i djece, misliti na Macelj, Maribor, Barbarin rov, Tezno, Teharje... sve do Bleiburga. Ne možete onda voziti mirno i ne biti svjestni da vaša Domovina, Hrvatska država, ne poduzima gotovo ništa da se sve te hrvatske kosti dostojanstveno pokopaju. To je ta tuga.

A još k tome, u Hrvatskoj kao da su ljudi zaboravili sve, i razloge za ponos i razloge za tugu. Oni, čini se, samo teže za nečim, za nečim, za nečim... za življenjem izvan mjesta rođenja, za vilama, na moru, u planini, u goricama... za jahtama, za zrakoplovima... za obmanama, za tlapnjama, za opsjenama, za pričinima, za prividima, za varkama...  I ne vide kako upadaju u zablude, kako su prevareni, kako tonu njihovi najbliži, kako se udaljavaju od stvarnih vrijednosti, jer gledaju, slušaju, čitaju – tv programe, interetske portale, radiopostaje, dnevne i tjedne listove, koji su listom u vlasništvu stranih nakladnika i stranih interesa. Stranih hrvatskim nacionalnim, državnim i kulturnim interesima.

Ovo vam sve govorim da biste i vi znali, a ne da biste vi spriječili ponašanje EPH-a, Styrije, Nove tv, RTL i Erste banke, Reiffeizen, Banke populare i Intesa SanPaolo bankarske skupine, u njihovu plandranju Hrvatske. I ovo nije govor izdaje, strancima u stranoj zemlji, već govor Hrvata Hrvatima. Na ovaj način odgovaram i gospodinu Nikoli Benčiću koji me je u više navrata zabrinuto pitao: Nije mi jasno zašto se domovinski Hrvati ponašaju ovako - protiv hrvatskih ineresa?! A ja dodajem, protiv hrvatskih nacionalnih, državnih, povjesnih, kulturnih, uljudbenih... interesa. Ja dodajem, ali nemam odgovora. Uostalom, nije na književniku da daje odgovore. Već, da pitanja postavlja. Kao što sam ih postavio bezbroj puta u knjizi Približene daljine Duhovne Hrvatske, o kojoj  je tako lijepo govoreno ovdje večeras. Hvala Vam svima.

          Stjepan  Šešelj

 

<- najzad na pregled temov