Deutsch | Hrvatski

Govor em. sveuč. prof. Gerharda Neweklowskoga pri prezentaciji svoje knjige u Uzlopu 03.12.2010.


Ja ću reći nikoliko riči od mojega zanimanja/bavljenja jezikom Gradišćanskih Hrvatov i kako je došlo do toga. Naime, ja sam rodjen u Lincu, iz stare ondešnje familije, to znači moj otac i stariotac su se takaj rodili u Lincu, a moj pradjed i prapradjed takaj u Gornjoj Austriji, a pred tim, koncem 18. Stoljeća (pred već od dvisto ljet), moji preoci su došli iz Budjejovic (Budweis) u Freistadt. Od češkoga porijekla ostalo mi je samo obiteljsko ime Neweklowsky. Neveklov je jedno selo 40km južno od Praga. Kad sam počeo studirati slavistiku u Beču, nisam znao nijednoga slavskoga jezika. Razlog odibranja slavistike je bio ta, da sam se svenek interesirao za tudje jezike; kot mladić sam u slobodnom vrimenu sam počeo učiti švedski, ruski, arapski i španjolski, potom sam bio u Bosni, ka me je jako interesirala, tako da sam se odlučio studirati slavistiku i orijentalistiku. U okviru slavistike dobio sam stipendiju na jedno ljeto za Jugoslaviju, ka sam proživio u Zagrebu i u Sarajevu. Tada sam se lipo naučio hrvatski i srpski književni jezik. U Zagrebu sam se interesirao za čakavski dijalekt hrvatskoga jezika ter sam išao na predavanja poznatoga dijalektologa Mate Hrastea, a u Sarajevu na predavanja iz hrvatske i srpske dijalektologije pri profesoru Jovanu Vukoviću. Zapravo je on bio ta ki me je nagovorio da se bavim jezikom Gradišćanskih Hrvatov.

Kad sam se vrnuo u Beč, moj profesor (Josip Hamm) bio je sporazuman da napišem disertaciju o jeziku Gradišćanskih Hrvatov. Pokidob da sam se naročito interesirao za akcent/naglasak (prof. Hamm je rekao da ga tudjinac ne more naučiti), sam odibrao uprav tu temu, ter napisao  disertaciju o akcentu/naglasku u gradišćanskohrvatski čakavski dijalekti.

Na Bečkoj slavistiki studirali su takaj Gradišćanski Hrvati, med kimi su bili npr. Ivo Sučić ili Jelka Koschat (rodj. Biricz), ter Nikola Benčić i Pero Huisza, kašnje, kad sam već djelao kot asistent na slavitiki, takaj Marijana Grandić i drugi. S njimi sam se takaj sprijateljio i družio, posebno s Ivom Sučićem ki me je većkrat pozvao u Trajštof, kade sam pokusio govoriti gradišćanskohrvatski jezik, upoznao sam njegovu familiju, oca, majka, braću. Njegov mladji brat Mentuš je obdjeljivao vinograd i prvić i zadnjić u svojem žitku sam imao priliku voziti traktora na polju.

Na Bečkoj slavistiki je tada studirao takaj školski nadzornik Štefan Zvonarić ki je stanovao na Gornjoj Pulji i je bio mnogo staji od nas. Ako sam kanio iću u Gradišće pobirati/skupiti materijal za svoju disertaciju, pozvao me je k sebi (to je bilo 1965. ljeta) u Gornju Pulju ter mi je planirao cijelo putovanje po hrvatski seli sridnjega Gradišća. Još i noćenje je organizirao ili pri njegovi rodjaki ili pri školniki. On i njegova žena su bili jako gostoljubivi. Rado se nje spominjem.

Kašnje, istoga ljeta, sam otišao u južno Gradišće, kade sam obdjelao dijalekt Stinjakov i Santaleka (u Santaleku denas vjerovatno Hrvatov već nije). Na Stinjaki sam se upoznao s etnologom Károlyem Gaálom, ki je došao 1956. ljeta iz Ugarske, i ki je kašnje postao profesor za etnologiju u Beču. On je tada snimio folklorni  materijal, povidajke (ili, kot reču na Stinjaki: pielde), priče iz žitka, od djela na polju, od navad, od poljodjelskih sprav, muziku, i ne na koncu, je bio prvi ki je studirao navadu javkanju/naricanja ili oplakivanja na Stinjaki.

Ja sam zgotovio svoju disertaciju i postao asistent na Bečkoj slavistiki 1966., a Károly Gaál je objavio iz svojega bogatoga materijala samo jedan članak o javkanju na Stinjaki. Od 1966. ljeta bio sam asistent za slavistiku u Beču pri profesoru Hammu. On se je jako zalagao za Gradišćanske Hrvate i pokrenuo je, skupa sa Zemaljskom vladom i zagrebačkim Institutom za jezik projekt rječnika za Gradišćanske Hrvate. Ja sam imao čast da sam tada takaj bio nazočan i mogao sam sudjelovati u početnoj fazi. Iz Gradišća su bili odjelivači rječnika Nikola Benčić, Joško Vlašić i Štefan Zvonarić. Naravno, rječnik triba dost vrimena tako da je prva knjiga izašla stoprv 1982. ljeta.

U istom času sam se posvetio svojoj habilitaciji, ku sam zgotovio 1973. ljeta, iz oblasti slovenskoga jezika u Koruškoj, a kad je to bilo gotovo, sam se zopet posvetio Gradišćanskim Hrvatom ter djelao ne pregledu vsih gradišćanskohrvatskih dijalektov. Za ta cilj bila su potribna zopet putovanja u hrvatska sela Gradišća, naročito južnoga, ar je južno Gradišće u dijalektološkom smislu najšarije. To djelo je znamda moja najvažnija knjiga, naime (na nimškom jeziku) „Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete“ u Beču 1978.

Kad sam postao docent 1973. ljeta, mogli su studenti pisati svoja diplomska djela takaj pri meni. Nažalost nije bilo čuda študentov ki su hasnovali tu mogućnost. Je triba spomenuti Gizelu Čenar (rodj. Štajerić) iz Šuševa, ka je napisala diplomsko djelo (tada Hausarbeit) 1979. ljeta o poljodjelski spravi rodnoga sela. S Giselom Čenar smo i kašnje sudjelivali. Zvana toga je triba spomenuti i Angeliku Kornfeind (rodj. Semeliker) iz Vulkaprodrštofa, ka je napisala pri meni Hausarbeit o hrvatskoj poljodjelskoj i vinogradarskoj terminologiji sjevernoga Gradišća. To je bilo prilično u istom času, a kašnje je objelodanila svoje djelo u Burgenländische Heimatblätter  u nimškom jeziku 1991. ljeta. Marijana Grandić je takaj napisala diplomsko djelo pri meni, ali iz ruskoga jezika. Vidi se kako su vrle divojke kašnje ča postale.

Ću se vrnuti zopet Stinjakom. Pokidob je prof. Gaál čuda snimio, ali nij dobro vladao hrvatskom jezikom, odlučili smo se da skupa izdamo povidajke (pielde). Pri tom djelu nam je pomagala Marijana Grandić, prez čije pomoći zbirka povidajkov i javkanja nikad ne bi izašla. Objelodanili smo povidajke i tekste javkanj na hrvatskom i nimškom jeziku skupa sa znanstvenimi članki u dvi knjiga, 1983. i 1987. ter, na prijedlog prof. Slobodana P. Novaka, još jednoč, skupa u jednoj knjigi 1991. U Zagrebu pod nadzivom „Kroatische Märchen und Totenklagen aus Stinatz im Burgenland“. I magnetofonskih snimkov i transkribiranih tekstov izdjelao sam rječnik stinjačkoga dijalekta. Pri rječniku mi je bila potribna pomoć jednoga Stinjačana, naime danas direktora gimnazije Martina Živkovića. Marijana Grandić, ku smo većkrat spomenuli, djelala je takaj za Radio Gradišće (emisija Radio Panonnien) i načinila emisiju, cijelu uru dugu, o stinjački povidajka (1984.).

1979. ljeta prešao sam na Sveučilišće u Celovcu, kade sam dostao redovnu profesuru slavistike, dokle sam u Beču bio samo asistent-docent.

Prije nego sam počeo djelati u Celovcu, bio sam jedan semestar kot gostujući profesor u Ameriki, naime na University of Virginia u Charlottesvillu (1977.), kade sam predavao slavistiku i opću lingvistiku. Kanio sam takaj poiskati gradišćanskohrvatske emigrante u Ameriki. Sad su mi zopet dobro došle veze s Gradišćanskimi Hrvati. U Hrvatski Novina je pisao od vrimena na vrime neki Frank Domnanovich iz South Benda blizu Chikaga. Dostao sam njegovu adresu i podatke iz Hrvatskih Novin. Mislim da je urednik Hrvatskih novin tada jur bio Peter Tyran, ki mi je dao sve potribne podatke. Kad sam imao lazno, otpravio sam se iz Virginije na nekoliko dan u South Bend i pohodio tamošnje Hrvate. O tom ima jedan članak u ovoj knjigi. To su bili muži i žene ki su tada bili 70 ljet stari ili već. Prik Hrvatskih novin sam dostao i adresu jednoga Moravskoga Hrvata, Mile Vašaka, s kim sam takaj stupio u veze i od koga imam magnetofonske snimke, ke još nisam odjelao.  

Razumi se da su od mojega djela u Celovcu odnosi k Gradišćanskim Hrvatom malo oslabili, ar sam  se morao već baviti sa slovenskim jezikom. Vindar, pokusio sa, predavati gradišćanskohrvatski jezik svojim študentom u Celovcu, nažalost s malim uspjehom. Na drugu stranu, prispodobio sam slovenski jezik i gradišćanskohrvatski jezik i vidio koliko skupnih riči postoji med timi dvimi jeziki, čudaputi već skupnoga kot s hrvatskim književnim jezikom. O tom sam pisao u članku „Lexikalische Übereinstimmungen im westlichen Südslawischen“, ki se nahadja takaj u ovoj knjigi. 

Ljeta 1993. bio je osnovan tzv. Ost-West-Projekt na inicijativu tadašnjega ministra za znanost, Erharda Buseka. Cilj projekta je bio zadubljivanje sudjelovanja med austrijskimi i istočnoeuropskimi znanstveniki. Organizirao sam dijalektološka istraživanja na području gradišćanskohrvatskih dijalektov u Austriji i Ugarskoj, skupa s profesorom Istvánom Nyomárkayjem iz Budimpešte i kolegi iz Zagreba. Ta istraživanja su bila predvidjena za „Hrvatski dijalekatski atlas“. Sada su mi zopet bile potribne moje veze i prijateljstva s Gradišćanskimi Hrvati. Sudjelovali su pri tom projektu: Nikola Benčić, Jelka Koschat, Pero Huisza, Zorka Kinda-Berlaković, lektorica za hrvatski i gradišćanskohrvatski na Bečkom Sveučilišću.

Ljeta 2000. prešao sam zopet na Bečko sveučilišće, ar su mi ponudili mjesto redovnoga profesora slavistike. Tako sam se vrnuo u Beč, kade sam djelao poslidnjih šest ljet svojega aktivnoga djelovanja. 2006. ljeta sam išao u penziju. Sada sam zopet djelao u Beču, i mislio da ću imati čuda gradišćanskohrvatskih študentov. Ali nije bilo tako.

U Beču sam imao samo jedno diplomsko djelo, hvale vridno, i to „Die Vulgonamen von Wulkaprodersdorf“, autorice Sabine Pawischitz, ka danas djela u Znanstvenom institutu Gradišćanskih Hrvatov. Vindar, imao sam i druge študente, većim dijelom, študentice, ke su študirale pri meni. Je triba spomenuti Katarinu Tyran, ka je bila vrla i pametna študentica, a denas je asistentica za slavistiku u Berlinu. Ona se je zalagala za to, da sam pred dvimi ljeti imao predavanje na Slavistiki u Berlinu.

Jedno jako važno pripetenje za Gradišćanske Hrvate je pojava „Gradišćanskohrvatske gramatike“ 2003. ljeta pod redakcijom Ive Sučića. Gramatiku je pisalo 12 autorov. Osim mene, svi su bili Hrvati, ili iz Gradišća ili iz Hrvatske. Meni je bila velika čast da sam takaj bio med njimi, zvećega su to bili tovaruši iz studijskih dnevov ili znanstveniki iz Gradišća: Nikola Benčić, Jelka Koschat, Ivo Sučić, bivša predsjednica Znanstvenoga instituta Gradišćanskih Hrvatov Agnjica Čenar-Schuster, zatim Zorka Kinda-Berlaković, Ludvik Kuzmić, bibliotekar, profesor Joško Vlašić i dr. Iz Gramatike sam uvrstio poglavlje „Naglasak u gradišćanskohrvatskom jeziku“ u svoju knjigu. Spomenuo bih još da sam 20 ljet član Balkanske komisije u Austrijskoj akademiji znanosti. Balkanska komisija je djelala ljeta dugo na projektu „Leksik civilizacije u 19. stoljeću“. Pri tom projektu su sudjelivale takaj študentice Gradišćanke, Sabina Pawischitz, Tina Čenčić i Anita Safić. U Austrijskoj akademiji znanosti postoji izmjena znanstvenikov. U tom okviru je došla znanstvenica Ana Plotnikova iz Moskve pred dvimi ili trimi ljetiu Trajštof da bi se bavila etnologijom Gradišćanskih Hrvatov, a za nju se je skrbio Ivo Sučić.

Na koncu se je triba zahvaliti vsim mojim hrvatskim prijateljem i poznancem i bivšim študenticam slavistike, ar prez njeve pomoći ne bi nikad mogao napisati to ča sam na koncu objelodanio o Gradišćanski Hrvati.

 

Izašlo: HN 21.01.2011.